Kralj Nikola Svetom Savi: Srpska crkva bi plakala da se Rastko ne pojavi
Za doba kralja Nikole na Cetinju se svake godine na dan Svetog Save pravila velika proslava sa bogatim kulturnim događajima. U čast našeg prvog arhiepiskoga, kralj Nikola je 1912. godine napisao i pjesmu „Pjesma Svetom Savi“ koju objavljujemo ovdje
Foto: in4s.net
Poslednjih godina u Crnoj Gori se prekraja istorija i istorijski fakti. Režim mijenjajući ideologije došao je do stadijuma kada negira sve ono na čemu je ova Crna Gora nastala.
Tako, bježeći od srpskog jezika, crkve, svesrpskog nasleđa, Nemanjića, često se brišu stranice da bi se stvorio neki novi posve izmišljen čovjek sa izmišljenom istorijom.
Nije strano da današnja vlast i zarobljeno obrazovanje prećutkuju sve one stranice istorije u kojima su naši vladari bili i izjašnjavali se jedino moguće, a to je kao Srbi i kao čuvari duha svetosavlja.
Odavno u Crnoj Gori Sveti Sava nije zvanična školska slava, kao što je bilo za doba kralja Nikole, a takođe putujući cirkus zvani Crnogorska pravoslavna crkva iz svog nazovi crkvenog kalendara izbrisala je našeg prvog arhiepiskopa Svetog Savu. U ovom vremenu kada je istorija zabranjena da se predaje u obrazovnim institucijama, valja se podsjetiti kako se u Crnoj Gori prije samo vijek slavio Sveti Sava.
Za doba kralja Nikole na Cetinju se svake godine na dan Svetog Save pravila velika proslava sa bogatim kulturnim događajima.
U čast našeg prvog arhiepiskoga, kralj Nikola je 1912. godine napisao i pjesmu „Pjesma Svetom Savi“ koju objavljujemo ovdje.
Pjesma Svetom Savi
U svom dvoru na Ribnici podranio kralj Nemanja, star i brižan, a životom rđavoga odvek stanja;
podranio, sluge zove; zove sluge i dvorjane prije sunca da na noge kao i on svak ustane.
Dvor je kraljev u zabuni, u nj najljepšeg nema člana, koji ga je ukrasiva’ nekoliko prije dana.
Kralj, kraljica, Vuk i Stefan i dvorjani svi ustali; prošlu noć su i dan prošli u brigama isplakali.
Knjaza Rastka nigdje nema, – ka’ progutan zemljom da je – gdje je poša’, kud se dio, dosad niko ne doznaje.
Nije li ga progutao val Morače il’ Ribnice, na čamčiću loveć’ ribu ispod grada i Gorice?!
Jesu li ga zvjerad u lov rastrgnula u planine, kada se je za srnama gorom peo uz visine?
Da l’ je žrtvom zlikovaca knjaz lijepi gdje panuo? Hvala Bogu, gdje će biti mlad kraljević izdahnuo?!
Svak se pita, svako zebe, na nesreću svako sluti, a kraljevski par i kuću prevelika žalost muti …
Gdje je onaj divni momak, ka’ zvijezda što ježđaše Ćemovskijem na svom hatu, i ka’ soko letijaše?
Gdje je onaj zor mladosni s bujnom svojom okolinom; kuda zađe sjajni vitez iz vlastele sa družinom?
Njemilo je zam’jenilo pjesmu, svirku, smijeh, šale; crne slutnje na dvor kraljev nenadno su eto pale …
Svako traži, raspituje gdje je Rastko? – Rastka nije; da l’ ga živa ili mrtva ko god, možda, gdje god krije?
U njegovim odajama predstavlja se na pogledu sve na mjestu, stvari sve su i u dobrom sve je redu,
knjige, str’jela, mač i koplje i od’jelo i štit tu je; u podrumu zorni hat mu kopa nogom, podvriskuje …
Mnogobrojni sluge mu se s pažljivošću raspituju, al’ ne znaju ništa reći, nego gorko jadikuju …
Jedan samo od njih sviju, plakajući tužan reče da je mladog knjaza Rastka zastanuo jedno veče,
oblivena sa suzama, pred ikonom na koljena u molitvi strasnoj, vreloj, čak do zemlje previjena
i riječi čuo ove: „Oprosti mi, roditelju, za odluku, sa kojom ću nanijet’ ti tugu velju,
i ti, majko, slatka majko, i vi, braćo, obojica oprostite, a tješite milog oca sva trojica!
Roditeljski dom ostavljam i knjaževska preimućstva; drugom dvoru, drugoj kući mene tajna vuku čuvstva!
Tamo nema bojnih sprava od strijela i mačeva; tamo oklop, srma, zlato sa zidova ne ods’jeva …
Tamo nema tamburica, ni svirala na dohvatu; pjevanije čut’ tam’ neću ni glas mome dobrom hatu …
Tamo mi je omiljena duše moje vjerenica, halak, pjesmu i oružje ta ne voli sirotica …
Ona hoće krotost srca, mir i ljubav i samštinu i molitvu, izrečenu u pobožnost i tišinu.
Njoj je ime, sveto ime – crkva, rajsko utočište; ruku njenu, svetu ruku moja duša danas ište.
Sveta crkvo, vjero sveta, u tvome me primi krilu, dragu Zetu, kraljevinu, ti zaštiti moju milu;
u to ime prinosim ti na žrtvenik mladost moju; crkvo sveta, vjero sveta milost za rod prosim tvoju!
O Atonska Goro sveta, mog spasenja Ararate, nek’ anđeli kroke moje k tvojoj strani sjutra prate!“
Kad Nemanja ovo čuo mutno mu se bistri lice, pa će reći pred dvorjanstvom i kraljevstva poglavice:
„Nije ljepše Bog mogao nagraditi moje trude, ni položaj stvoriti mi zavidniji među ljude;
sam sam parče sve po parče skuplja’ ove kraljevine, i podiga’ pred svijetom njezin ugled u visine …
A Bog me je obdario u mom domu sa tri sina; jemstvo sreće u njih nać’ će kraljevstva mi veličina.
Dva će sabljom da ga brane, a u savez treći s Bogom kraljevstvo mi opasati s dobrim redom i sa slogom.
Slava tebi, Bože sveti, i ti, Rastko, slavan bio kraljevstvo mi i sam sebe uzvisio, proslavio!“
Suza topla iza toga kraljevim se licem valja; nije suza žalosnica, koju oko lije kralja,
no je rosa od blaženstva, što mu bornim licem teče, jer jednoga svetitelja u svojemu domu steče…
Srpska crkva bi plakala da se Rastko ne pojavi; srpskoj knjizi i prosvjeti kam temeljac on postavi,
i zavješta u amanet da se Srbi slogom vežu, da tuđinu rad’ nesloge i trvenja ne podležu.
Ka’ anđeo iz njedara božanstvenih on izleće, da mu ruka sveta sadi po livadi srpskoj cv’jeće;
cv’jeće knjige, cv’jeće znanja, za koje je uložio svoju mladost, svoju sjajnost, kad je crkvi pristupio.
U pregnuću mladih srca budućnost je domovine; mlade snage otačastvo umnim radom sretnim čine.
Svoja lična udovoljstva knjaz je Rastko prenebrega’, a crkvi je i nauci sebe dao, dao svega …
Nije lako mladoj duši sjajnost dvora ostaviti, pa se pustit’ pod svodove od ćelija pokmastiti;
nije lako, al’ je slatko za narod se žrtvovati, i najdraže, najmilije na oltaru roda dati.
Dat’ mu dušu, dat’ mu život, sposobnosti sve mu dati, pa će mila domovina kao alem kam zasjati,
a da nam je ona ljepša, sloboda je resit’ mora; slobodi je kolijevka Nemanjina Crna Gora.
Bez slobode što su ljudi? Čopor stoke na pasište! Grud Srbalja od slobode da udiše – tamjan ište.
Zdravo, mali slobodani! Zdravo, sinci zemlje ove! Prirastajte da stečete rodnom kraju slave nove,
da dug sveti odužite i amanet od prošlosti, da u grobu od radosti Nemanjine šenu kosti
i da harnost ukažete naše knjige svetoj glavi, i zahvalni na vjekove ostanete svetom Savi!