Identitet

Zdravo da si care Srbinovih gora, oltara srpskog braniču i štite

,,Crnogorka“ 1885. Lovćenu: Zdravo da si care Srbinovih gora, oltara srpskog braniču i štite

Dušmanu na užas Srbinu na diku stojiš uv’jek oho sv’jetu na vidiku. Piramida gorda vrh sinjega mora – zdravo! zdravo, care, Srbinovih gora! Naša slatka diko i nado i slavo: Oj, Lovćene zdravo

kapela na Lovćenu
Foto: Sedmica.me

Lovćenu

Zdravo da si, care, Srbinovih gora!
Piramido gorda, vrh sinjega mora;
Ti oltara srpskog braniču i štite,
Ti sarano krvi za Srpstvo prolite:
Naša slatka diko, i nado i slavo, —
Oj! Lovćene zdravo!

Mučeniče sveti, kome nema para,
Pregaoče silni, koji čuda stvara:
Koji Srpstvu dušu udanu u grudi,
I britkijem mačem slobodu probudi, —
I pokaza sv’jetu što je srpsko pravo:
Da si mi zdravo!

Iz tuđine puste ja se vraćam sada —
U tuđini dosta ubilo me jada —
Pa kad željan glenem uz te tvoje strane,
Od radosti suza niz lice mi kane,
Od radosti srce skoči mi u grudim’,
Pa ti pjesmu gudim.

Moja pjesma nije kakvo čudo staro; —
Zub vremena stara čuda je pohar’o:
Prometeju lanci prsli su na st’jeni,
Nestalo jo Grčke i bogova njeni’; —
No je ona presta: ja govorim samo
Što svi osjećamo.

Obiša’ sam dosta po svijetu kraja
I vidio dosta na svijetu sjaja:
I visokih gora i strasnih st’jena,
Ali tebi ravna na svijetu nema; —
Ti si tako mio ka te ljubit smije,
Da milijeg nije

Ja se rado sjećam svojih mlađih dana
Kada mi vazda svita zora obasjana
Kako mi bijašo svo puno i ravno
Na nodnožju tvome — ao doba slavno! —
Tu osjećah, pjevah, ljubijah, živijah,
Tu najsretnij’ bijah.

A kako je tamo kroz te tuđe kraje!
Ta ni sunce tamo ovako ne sjaje!
Drugčiji su ljudi, drugčije i stvari:
U tuđini niko za nikog ne mari ; —
Nigđe nije slađe ka’ u kršu tvome
Na ognjištu mome.

Veselo je nebo, vesele su gore;
Lijepa su vrela, lijepo je more;
Slađano su želje, punane su grudi,
Iskrena su braća, a ljudi su ljudi:
Tu je slatka raka, tu jo zemlja laka, —
Tu su dobra svaka.

Lud je ovaj svijet, sve za srećom teži,
Ka’ da j’ sreća luda, pa od njega bježi,
A sreća je uz nas, nigda nije mimo;
Ćoravi smo samo, pa je ne vidimo:
Ko za Srpstvo živi kud će njemu sreće
Od Lovćena veće!

Je li veliš čara, ljepote gizdave,
I ponosa srpskog, naše časti, slave,
I prošlosti divne spomenika ljeta —
I sve, što Srb ima ovoga svijeta:
Tamo pod oblake, u svoj svojoj draži
Na Lovćenu traži.

A ako te kada tuga preovlada,
Budućnosti srpske da će svenut nada, —
Vrgni oko samo uz to krši divlje,
Pa se tješi — srećan kada imaš s kime!
Jer dok Lovćen stoji na toj tvrdoj liti
I Srpstva će biti.

Jest briježe vrli, moje milo st’jenje,
Ti si utok, nada i srpsko spasenje;
Kovčeg stare slave, glasnik sreće nove
I sve ono Srbin što svojijem zove:
Duga, uz koju se Srpstvo k nebu diže,
Da je Bogu bliže.

U tvojemu krilu začeće je bilo
Svemu, što je naše Srpstvo proslavilo.
Na maču i peru u sječi i krvi
Ne stidiš se nikog — sveđ si bio prvi:
Velikih umova, velikih junaka
Ti si srpska majka.

Od Kosova bojnog, — al’ je dugo bilo!
Koliko se vala o tebi razbilo!
Koliko je sila jurišalo na te,
Da te stresu, slome — u ponor obrate!
Al’ još niko tvoje ne pokrenu visi:
Nepomnčan ti si.

Dušmanu na užas Srbinu na diku
Stojiš uv’jek oho sv’jetu na vidiku, —
Piramida gorda vrh sinjega mora —
Zdravo! zdravo, care, Srbinovih gora!
Naša slatka diko i nado i slavo:
Oj! Lovćene zdravo!

Komentarišite

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Nazad