Tokom razgovora sa Eskobarom, Krivokapić je istakao da “Crna Gora i SAD ostaju postojani NATO saveznici, u borbi za najveće demokratske vrijednosti i ideale”. Kako bih nastavio Zdravkovu misao, naveo bih da među te NATO-ideale svakako spada i divljačko bombardovanje Crne Gore i zločin u Murini. To je moral našeg Zdravka.
Tokom razgovora sa crnogorskim zvaničnicima, američki pomoćnik zamjenika sekretara je istakao i kako popis stanovništva u našoj državi ne bi trebalo održati.
Uzevši u obzir trenutnu situaciju i odnos novih vlasti prema stranim centrima moći, nameće se misao da naredne političke izbore u našoj državi ne bi trebalo ni održati. Već, umjesto toga, samo poslati dopis američkim zvaničnicima s molbom da nam oni odrede listu imena koja će sačinjavati crnogorsku zakonodavnu i izvršnu vlast. Čini mi se da se ide ka takvom rešenju. Ako se nešto brzo i radikalno ne promijeni.
Da su nakon pada diktature na vlast došli ljudi koji imaju kičmu, razgovori sa zvaničnicima poput Eskobara bi tekli drugačije. Recimo, ja bih mu rekao da je u Crnoj Gori većina naroda protiv članstva u NATO, što je i prirodno imajući u vidu da je ta vojna organizacija bombardovala našu zemlju. Rekao bih mu da većina naroda, što se velikih sila tiče, najveću bliskost osjeća prema Rusiji, našem vječnom prijatelju. Rekao bih mu da odluku o vremenu i načinu održavanja popisa stanovništva možemo donijeti samo mi, i niko drugi. Rekao bih mu da Crna Gora želi da zauzme svoje mjesto u zapadnoj civilizaciji, prije svega na ekonomskom planu, ali nikako u poziciji bilo čijeg vazala. I, siguran sam, američka strana bi, makar u bliskoj perspektivi, više uvažila takav moj stav, nego beskičmenog Zdravka. Bili bismo više cijenjeni i igrali bismo značajniju ulogu u regionalnoj i evropskoj pozornici. Sa Zdravkom smo, čak i u većoj mjeri nego što smo bili pod Milom – niko i ništa. Pokorni vazal i moneta za potkusurivanje.
Od suštinske je važnosti da Crnu Goru vratimo sebi, to ponavljam još od početka veličanstvenih litija. Nijesu molitveni hodovi održani kako bismo dospjeli u stanje dirigovane demokratije, u okviru koje se na na spoljnopolitičkom planu, protiv interesa naroda, ispunjavaju naredbe stranih faktora, dok zauzvrat izvršioci naređenja dobijaju neke privatne beneficije, namještajući raznorazne poslove članovima porodice i bliskim prijateljima. To nam ne treba; to smo imali i pod Milom.
Nijesu nam potrebni bajkoviti ekonomski programi, neostvarivi, čiji je jedini cilj da se izgladnjelom narodu obeća nemoguće blagostanje, kako bi se zauzvrat obezbijedio opstanak krajnje potrošenoj i promašenoj izvršnoj vlasti. Neophodni su ozbiljni, odgovorni, pošteni pojedinci koji će našu zemlju izvesti na put demokratije, suvereniteta i blagostanja.
