Identitet

Sukob sv. Petra Cetinjskog i ruskog cara!

Ruski dvor je oklevetao vladiku Petra da želi da Crnu Goru proda Francuzima za 25.000 dukata. U žestokom odgovoru, crnogorski prvaci skreću pažnju ruskom caru i Ruskom sinodu da nemaju nadležnosti nad Crnom Gorom, niti da im je potrebna ruska pomoć, te izražavaju čuđenje zašto Rusija ne pomogne napaćenom pravoslavnom narodu u Srbiji

Petar Cetinjski
Foto: Sedmica.me

Nakon propasti Mletačke republike (1797), područje Boke Kotorske je potpalo pod vlast Hebzburške monarhije, koja je time postala neposredni susjed Crne Gore. U novonastalim okolnostima, vladika Petar se trudio da održava dobre odnose sa habzburškim vlastima u Boki, čime je dao povoda svojim protivnicima da ga počnu sumnjičiti za austrofiltvo i okretanje ka zapadnim državama, među kojima je najmoćnija u to vrijeme bila Napoleonova Francuska.

Takve i slične sumnje nanijele su veliku štetu vladici u očima ruskog dvora. Znajući da je vladika primio hirotoniju od karlovačkog mitropolita, koji je bio habzburški podanik, ruski dvor je u cilju suzbijanja drugih uticaja odlučio da obnovi raniju zamisao o uspostavljanju nadležnosti Ruskog sinoda nad Crnom Gorom.

Stoga je u jesen 1803. godine došlo do neposrednog obraćanja Ruskog sinoda sveštenstvu i narodu u Crnoj Gori, uz iznošenje niza optužbi protiv vladike Petra, koji je pozvan da se pojavi pred Ruskim sinodom radi opravdanja. U isto vrijeme, vladici Petru je zaprijećeno da će u slučaju neodazivanja biti svrgnut i poslat u Sibir, a narod pozvan da izabere novog vladiku, koji bi radi hirotonije došao upravo u Rusiju.

Ovakav neočekivani napad na vladiku Petra, praćen jasno formulisanim planom o uspostavljanju duhovne vlasti Ruskog sinoda nad crkvom u Crnoj Gori, naišao je na složno odbijanje narodnih prvaka, koji su sredinom 1804. godine stali u odbranu vladike Petra. U odgovorima Ruskom sinodu i carskoj vladi, vladika Petar je zajedno sa crnogorskim glavarima odlučno pobio sve optužbe kao neosnovane, odbacivši u isto vrijeme i bilo kakvu nadležnost Ruskog sinoda nad Crnom Gorom i srpskim zemljama u cjelini.

Tim povodom, Crnogorci su podsjetili rusku vladu da je srpski narod imao svoju Pećku patrijaršiju koja je ukinuta silom, nakon čega je preostali dio srpske jerarhije nastavio da se zalaže za njenu obnovu, i upravo tim povodom su prebacili Ruskom sinodu da bi veća korist bila ako bi se ruska strana založila za poboljšanje položaja srpskih eparhija pod turskom vlašću, koje su se nalazile u rukama grčke jerarhije. U pismu se takođe izražava čuđenje zašto Rusija ne pomogne pravoslavnom narodu u Srbiji koji se nalazi u puno težem položaju nego narod u Crnoj Gori.

U „Istorije Crne Gore“ od čuvenog Dimitrija Milakovića, objavljenoj 1855. godine, ovaj događaj je opisan na sledeći način:

„Kada je car Aleksandar stupio na prestol ruski (12. marta 1801) on je potvrdio da se daje po 1000 dukata crnogorskom i brdskom narodu u pomoć, ali ta pomoć za kratko tarajala je. Dvije i po godine kasnije, u jesen 1803. godine, dođe glas Aleksandru da vladika crngoroski ne samo što je zanemario svoju arhipastirsku dužnost ispunjavati, nego još u dogovoru sa svojim sekretaorom abatom Dolči namjerava predati Crnu Goru Francuzima za 25.000 dukata.

To je pobudilo cara Aleksandra poslati u Crnu Goru grofa Marka Ivelića davši mu svoju gramatu i naredbu da obavijesti Crnogorce i Brđane o opasnosti koja im prijeti i da ih izvede na put spasenija. Uz tu carsku gramatu, pisanu 26. oktobra 1803, predano je Iveliću i saborno sinodalno pismo, upravljeno na vladiku Petra.

Kad grof Ivelić u januaru 1804. godine dođe u Kotor, on u dogovoru s arhimandritom Stefanom Vučetićem, koji je zajedno s njim iz Rusije došao, ne htjede poći u Crnu Goru i tu javiti zašto je poslan, već stane prizivati k sebi u Kotor glavare crnogorske i brdske i javljati im usmeno i pismeno sadržaj kako carske gramate, tako i sinodalnog pisma, kazujući nekima na usta da će on vladiku crnogorskog uhvatiti i u Sibir u zatočeništvo poslati.

Nešto postupkom grofa Ivelića i arhimandrita Vučetića, a nešto pismo Ruskog sinoda nađe se vladika Petar žestoko uvrijeđen, pa u žaru svoje ljutosti sastavkom svoga sekretara abata Dolči, a potpisima gubernatora Vuka Radonjića i drugih glavara crnogorskih i brdskih, 3. jula odgovori Iveliću prostranim pismom:

Neka sv. oci u Rusiji pogledaju na prošasto stanje svoje pastve, u kakvom je do Velikog Petra nalazila se, pa će vidjeti kakav je tu korov bio izrastao, koji ni dan današnji nije sasvim istrebljen; a ovdje u nas ako nema prosvjete, a ono nema ni jeresi nikakvih, nego je samo čista pravoslavna grčko-srpska vjera.

Pošto je Srpsko carstvo palo, mi smo se od silnih neprijatelja hristijanstva sklonili se u ove gore i u njima se naselili, ne zaviseći ni od koga, samo što smo slušali nastavljenja i pokoravali se vlasti naših mitropolita, kao naših arhipastira, koji su nas naučili braniti pravoslavnu vjeru i svoju slobodu. A sadašnji naš arhipastir više je od svakojega za nas trudio se i trudi se, i što nismo ostali pod jarmom, koji nam je našom neslogom arbanaški paša navalio bio, to je zasluga našega sadašnjega arhipastira, kome vječno za obnovljenu našu slobodu imamo blagodariti.

Sveti sinod ruski, koji ne zna za naše okolnosti, misli da i ovdje naš arhijerej živi u veličiju kao oni u Rusiji, što se na pozlaćenima kolima sa slavom i luksuzom vozaju, pa imaju kad samo u svetoj službi upražnjavati se; ali ovdje je drugojačije, jer naš arhijerej valja da prelazi pješice s krvavim znojem velike strmenice, kad je god a gotovo je svagda potreba da miri i uči narod, a svetu službu tek onda otpravlja, kad se od narodnih poslova smiri.

Sveti ruski sinod nije nikad davao našim crkvama nužne stvari, to nešto od našeg mitropolita dobijamo, a nešto koliko smo kadri i sami nabavljamo. Za pošiljenje sv. mira i antiminsa obvezni smo sv. ruskom sinodu, jer to je po njegovoj milosti učinjeno. Naši mladenci na sv. krštenju pomazuju se sv. mirom, koje naše sveštenstvo prima od arhijereja našega u alavastrovima sasudima, za to naročito načinjenima, i sa svim je lažno javljeno Ruskom sinodu, kao da se naši mladenci na krštenju sv. mirom ne pomazuju.

Istina da naši manastiri nemaju mnogo kaluđera, ali prema sredstvima kojima se izdržavaju, opet ih je dosta. Mi smo slušali da su i u Rusiji u nekim eparhijama manastiri opustili i da se u žalosnom stanju nalaze, i da su kaluđeri izlinjali kao ovce bez hrane; pa za čudo da sv. oci sinodalni u svojoj pastvi ne vide nedostataka, a u tuđoj vide nesavršenstvo.

Narod u Rusiji, gdje su jošt nauke i prosvješteno sveštenstvo, ne razumije bolje od našega naroda vjeru i zakon, pa tko nas u zakonu i u vjeri uči, tko li nas nastavlja blagočastiju i dobrodjetelji hristijanskoj? – doista naš dobri arhipastir, a ne ruski propovjednici.

Zašto sv. ruski sinod ne sažali se, kao što pristoji sv. ocima sažaliti se, na hristijane u turskoj Srbiji, gdje Turci nemilice istrebljuju hristijanstvo i arhijereje božje kolju mačem? Tamo, gdje je pravoslavno hristijanstvo ugnjeteno i gine, nužna je velika pomoć, ne ovdje, gdje mi, blagodareći Bogu, ni od koga nismo ugnjeteni, već uživamo potpunu slobodu našeg dobrog arhipastira.

Po svoj prilici nije poznato Ruskom sinodu da je narod srpski pravoslavni imao svog patrijarha, kome su srpski arhijereji bili podvlasni sve do 1769. godine, a tada, pošto je zaplamtio rat između Porte otomanske i Ruskoga carstva, patrijarh srpski i svega ilirika, Vasilije Brkić, uklonivši se u naše krajeve od predstojavše mu pogibeli, pođe u Rusiju i u Peterburgu prestavio se, na kojemu se i presjekla bitnost slaveno-srpskog patrijarha, a stolica Pećke patrijaršije i danas je upražnjena; po tome dakle naš gospodin mitropolit ostao je sam za sebe u ovdašnjoj crkvi, nezavisan ni od kakve vlasti.

A pri tom, kad smo mi u prastara doba primili vjeru hristijansku, nismo je primili od Rusa, nego od Grka. Mi dosad nismo čuli da ima vlast sv. Ruski sinod nad slaveno-srpskim narodom, pa i nad nama ne može imati niakkve vlasti, zašto mi narod crnogorski i brdski nismo podanci ruskoga carstva, nego samo stojimo pod njegovim moralnim pokroviteljstvom, pa i to ne iz kakvog drugog uzroka, nego samo zbog jednakosti vjere i slovenskog plemena privrženi smo, vjerni i usrdni dvoru ruskom i takovi ćemo ostat vječno. Pa da bi nas Rusija i odbila od sebe, čemu se mi nikad ne nadamo, ostaćemo na vijeki Rusiji vjerni i usrdni.

Dosad naše arhijereje nije niko vukao Ruskom sinodu na odgovor, pa i ovoga našega arhipastira nećemo pustiti da iko nad njim triumfira i da mu sudi. Kad bi on u čemu prestupio i bio kriv, kao što je nepravedno oklevetan, mi bismo mu sudili, ne kao arhijereju, nego kao najprostijemu građaninu među nama; jer mi narod crnogorski za ovaj čin izabrali smo njega, a da bude za arhijeja posvećen, pošto ne bivši tad u Srbiji patrijarha, poslali smo ga u Ungariju k pravoslavnom mitropolitu koji ga je saborio s drugima episkopima i posvetio i predao mu vrhovno pastirstvo nad nama.

Vi ste, oklevetavši nas nepravedno, željeli najprije udaljiti od našeg dobrog arhipastira, kako biste Vučetića za našeg arhipastira postavili, a svojoj zapovijedi narod potčinili. Mi se nadamo zacijelo da presvijetli ruski car i naš najmilostiviji pokrovitelj ne samo što će uniptiti sve kletve koje su neprijatelji na nas i našega arhipastira izmislili, nego će jošt i uvećati k nama, kao vjernom i zaslužnom narodu, svoje carsko blagovorenje i milost.

Glavari crnogorski i brdski tada su u ime svega naroda i caru Aleksandru jedno dugačko slično pismo poslali, braneći svog vladiku od nepravedno nanešenih kleveta. Iako su jako opora predizložena pisma, na koja se jedva moglo i nadati kakvom odgovoru iz Rusije, ali opet ne prođe mnogo vremena, a ruskom konsulu u Kotoru, Mazurevskom, dođe zapovijest iz Peterburga, da on tu stvar crnogorsku izvidi i smiri. Vješt političar Mazurevski pomiri vladiku s Ivelićem i Vučetićem, a abat Dolči koji je preko 20 godina ispunjavao dužnost sekretara kod vladike i bio mu u svemu desna ruka, bude s ovoga svijeta uklonjen, zato što se na njega podozrijevalo da je nešto preko pisama šurovao s Francuzima.“

Tako su sva sporna pitanja između Cetinja i Peterburga razjašnjena, a ruski car je 1806. godine vladiki Petru na poklon poslao i bijelu mitropolitsku kamilavku, u znak priznanja za njegovo zasluge u borbi protiv zajedničkih neprijatelja.

Komentarišite
Pretplati se na Dnevne Novosti Newsletter!
Obavestite me >
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Nazad