STEFAN MITROV LjUBIŠA: Ko je ovdje bolji Srbin od mene?

Da bi iz svijesti građana Crne Gore, posebno mlađih generacija, zauvijek izbrisala osjećaj pripadnosti srpskom narodu, taj najdragoceniji i najuzvišeniji impuls naše duhovnosti, crnogorska vlast, uz pomoć svojih polupismenih poslanika, književnika, istoričara i novinara, pokušava „reformisati“ i Stefana Mitrova Ljubišu, najznačajnijeg primorskog Srbina svih vremena.

Iako je ustanovila visoku književnu nagradu sa njegovim imenom, računajući, valjda, da zvučne manifestacije doprinose jačanju državotvornog imidža, crnogorska vlast vrlo perfidno uskraćuje svaku priliku da se o Ljubišinom nacionalnom značaju konkretno progovori. Razlog je opravdan: od šire javnosti treba po svaku cijenu sakriti činjenicu da Ljubiša nije bio nikakav „crnogorski pripovjedač“, niti „začetnik crnogorskog novinarstva“, nego plemeniti i neustrašivi zastupnik srpskog juga, koji je svaku svoju misao i akciju usmeravao prema državnom i duhovnom ujedinjenju srpskog naroda.

On nije pisao da bi prikupio nekakve egzotične folklorne detalje, niti je onolike govore držao u Zadru, Dubrovniku i Beču, da bi ih mi danas u arhiv sklanjali. U pitanju su priče stvarane da nas održe na okupu. Nije to samo zanimljiva istoriografska i etnografska građa, kako se predstavlja u školskim programima, nego je u njegovom pisanju kodirano i nekoliko osnovnih gestova srpske duhovno-političke egzistencije.

Srpstvo se u Ljubišinim djelima doživljava i kao tema i kao ideja. Kao tema podrazumijeva topografiju, likove Srba i pripovijedanje o srpskim običajima. Kao ideja ono se ogleda u naporu da se očuva spomen na pretke i nacionalne svetinje materijalne i duhovne kulture.

Radom na narodnim poslovima, po ugledu na Vuka Karadžića, započeo je sakupljanjem legendi i predanja iz nasleđa njegovih Paštrovića, a pod uticajem Aleksandra Mancinija začeo srpsku istorijsku pripovijetku. Cjelokupno djelo posvetio je svom plemenu i rodu, prateći njegovu sudbinu od 15. do 18. vijeka.

Svijest o porijeklu učinila je da to djelo postane i ostane štit nacionalne samobitnosti i oslonac potomcima za očuvanje vjere, običaja i jezika, u odbrani od tuđinštine i odnarođavanja. Vidjeći u njegovanju srpstva moralnu stabilnost naroda u primorju, Ljubiši je stalo da ukaže da su Paštrovići sa tim osjećanjem podnosili svu kob i nesreću, odolijevali i umjeli da se opiru i bore.

Vjeran tradiciji, Ljubiša na jednom mjestu kaže: „Kod Srba, najviši dio narodnijeh običaja stoje u tijesnoj vezi s vjerskim običajem, tako da je teško vjerovati da je dobar Srbin onaj koji te običaje prezire ili hladnokrvno štuje, pak bio on turske, katoličke ili pravoslavne vjere. Ti su običaji spasili kod Srba narodnu svijest, oni ću je i gojiti.“

Kada je austrijski car Franjo Josif posjetio Kotor i samodopadljivo, demagoški kazao da je on prvi car koji je posjetio ovaj primorski grad, Stefan Mitrov Ljubiša mu je odgovorio da je prije njega u Kotoru bio srpski car Dušan. Ova anegdota je karakteristična za Ljubišin odnos prema porijeklu i podsjećanje da su Srbi još u 14. vijeku imali svoga cara.

Koheziona snaga Ljubišinog moralizma vuče održanju korijena i očuvanju stabla srpstva. Njegovi govori u Dalmatinskom saboru najeksplicitnije potvrđuju njegov otpor pokušajima da se oštete ili ugroze interesi i vrijednosti njegovog plemena i srpskog naroda u cjelini.

„Ja ne znam, duše mi, koji me je narod osudio, no znam koji me je narod pohvalio i odobrio moj politički rad, a to su moji birači, moja braća Srbi bokeški. Ja nijesam nikad pripadao narodnoj partiji, no od Kosova pripadam onoj nesretnjoj, ali junačkoj i ponosnoj narodnosti srpskoj, koju štuju i uvažavaju i njeni dušmani…“ (iz govora u Dalmatinskom saboru)

Mihovil Pavlinović u knjizi „Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji“, Zadar 1882. na 46. strani navodi dio Ljubišinog poslednjeg govora u Dalmatinskom saboru: „Ja znam da vi mene ne trpite, jer sam Srbin pravoslavne vjere. Izlazeć odavle, ostavljam u saboru mladijeh sila, koji, ako ih je Srpkinja zadojila, znati će braniti prava svoje narodnosti i vjere.“ Na 47.strani ga opet citira: „Ko je to ovdje bolji Srbin od mene? Moj se grob znade od Kosova…“

U javnom angažovanju, Ljubiša je bio sekretar Opštine Budva, tri puta bio bokeljski poslanik u Dalmatinskom saboru u Zadru i delegat u Carinskom vijeću u Beču, a jedno vrijeme i sekretar u Dalmatinskom saboru.