Sablja vojvode Mirka sjekla je i tek rođenu djecu u Kučima!

Prema planu gradskih vlasti Podorice, spomen obilježje ocu kralja Nikole, postavljeno je 13. juna na Trgu nezavisnosti, što je izazvalo žestoke rekacije Kuča nad čijim precima su vojvoda Mirko i njegov brat knjaz Danilo izvršili teške zločine 1856. i 1857. godine; oba puta na Vidovdan!

Po idejnom rješenju autora spomenika Dimitrija Popovića, to će biti izduženi obelisk, sa urezanom zlatnom linijom kao simbolom slobode i napretka.

Turci su u tri strašne i velike pohare Kuča pokušali da ih fizički istrijebe (prva 1455, druga 1774. i treća 1862. godine) što je imalo teške posledice po kučko stanovništvo ali su opstali. Iz istih razloga, fizičko istrebljenje Kuča i roda Drekalovića naredio je knjaz Danilo, a ova pohara se desila 28. juna 1855. godine. U isti dan, godinu dana kasnije (1856) vojvoda Mirko je poveo vojsku na drugu crnogorsku poharu Kuča koja je po obimu, žrtvama, pljački, paljevinama i zločinu nadmašila sve pohare koje su učinjene od strane Turaka.

Razlog krvavog pira bio je bunt Kuča, koji nisu mogli da trpe teror koji je sprovodio cetinjski gospodar. Sablja Mirka Petrovića i njegove vojske sjekla je glave tek rođene dece, a od njene oštrice nijesu pošteđene čak ni žene trudnice! U narodu se do danas prepričava knjaževa naredba, koju je dosledno sproveo njegov brat, vojvoda Mirko Petrović: „Udri Kuča na božju vjeru, ako ga drugačije ufatit ne moš… i djeca u kolijevke da se kolju!“ Na taj način je prijeki knjaz uputio svoje podanike da čine zločine, da ubijaju svoje sunarodnike i da gaze datu riječ i zakletvu koju su ranije dali Kučima.

Pjesmu o pohari Kuča možete pročitati na stranici @epska_poezija

Prema kazivanju savremenika tih tragičnih događaja, vojvode Marka Miljanova, posječene su 243 plemenske glave, od čega 17 „vojničkije“, dok su preostale bile staraca, žena i dece. „Glave ljuđi i djece, koje su posječene, skupljene su na uljanik popa Luke i pobodene na rozge oko uljanika, kako bi ih vojvoda Mirko moga gledat i vidjet koliko ih je“, zapisao je Miljanov.

Knjaz Danilo je na smrt osudio 12 kučkih glava, među kojima su bila tri sveštenika. Prije odlaska u Kuče, crnogorski glavari su rekli vojsci da Kuči nijesu hrišćani, pa ih mogu ubijati na božju vjeru i da će „grešan biti pred Bogom i pred sudom ko Kuča ne ubije i ne posiječe“.

Marko Miljanov bilježi više primjera teških zločina. Među njima se istakao pop Mijalo Vojvodić koji je prvi počeo da kolje djecu u kolijevci. Pop Đuro Kusovac je posjekao siromaha koji je došao da se žali na neke Kuče. Umjesto da ga zaštiti, pop mu je odsjekao glavu.

Nasuprot ovakvim primjerima, bilo je i onih koji su štitili nejač od zločinaca. Pop Mićo Lubarda na brzinu je krstio dijete da bi ga spasio od smrti. Pop Petar Vujović odbranio je kučkog sveštenika i nekoliko seljana da ih vojnici ne pobiju.

Vojska vojvode Mirka činila je zlodjela i prema crkva u Kučima. Poharali su crkvu na Kosoru – polomili krstove i druge crkve stvari, spalili bogoslužbene knjige. Taj postupak je „objasnio“ vojvoda Mirko začuđenom starom Kuču da to nije crkva nego džamija. Najzad, vojska je odnijela mošti svatog Arsenija, koje su, iz straha od Turaka, bile donešene iz Pećke patrijaršije u Morački manastir, pa na Medun. Tako je apsurd doveden do vrhunca.

Kuči su prošle godine u spomen-kompleksu na vidikovcu Orljevo podigli 4,5 metra visok spomenik-mramorni obelisk žrtvama strašnog pokolja i krvave odmazde koju je 1856 godine nad ovim plemenom izvela crnogorska vojska pod komandom Mirka Petrovića.

Poslije plime zločina koje je izvršila vojska vojvode Mirka, došlo je do talasa kajanja i Božjih kazni koje su sustigle prestupnike. Narod je pratio sudbine ljudi iz raznih krajeva Crne Gore koji su izvršili zlodjela u Kučima i komentarisao kako je „kastig Božji stiga grešnike“. A kazne za zločine bile su, kao u starozavjetnom predanju, surove i raznovrsne – „nekojemu su oči ispale, nekojemu se osušile, neki se razguba te se ne miješa u čeljad, nekojemu đeca pomrla…“

Marko Miljanov i ovdje bilježi brojne pojedinačne sudbine. Jedan zločinac priča: „Tri sam sina imao, jednoga mi je zujela zmija, jedan mi se udavio u vodu, a jedan mi se raspao od bolesti u postelju… i Bog mi ih je sve nagrdio.“

I knjaz Danilo je tragično završio. Ubijen je od ruke Todora Kadića u Kotoru, dok je njegov brat vojvoda Mirko umro od kolere.

Pod pritiskom narodne osude, nastalo je i kajanje mnogih grešnika. Svi su bili složni u tumačenju zločina kao bezbožničkog čina i u opravdanost surove kazne.