Sa nepunih 18 godina, Njegoš je predvodio juriš na Podgoricu!

Četiri i po godine ranije, Zećani su tražili od vladike Petra Prvog da udare na Turke. Taj zahtjev su izrekli u pismu od 23 januara 1827, popovi: Ilija, Đuro, Šćepo, Jovan, Krsto i Živan; kao i ugledni mještani Boško Đurov, Živo Kovač, Lazo Mijatov, Pešo Marović, Pej Bubić, Ivan Neškov, Živko Popović, Vuk Lalić, barjaktar Jovan, Tomo Živković, Stana Marova, Simo Kračković, Živo Hajković, Živo Đurđević, Stana Ivanova, Stana Vesnić i Čoba Peličić.

Međutim, za ovu želju naroda Zete i njegovih uglednih prvaka da se oslobode Turaka, izvjesno će se ukazti prilika nepunih pet godina kasnije, pod vođstvom mladog arhimandrita Njegoša koji je organizovao napad na Podgoricu 14. oktobra 1831. i februara 1832. godine.

Da preuzme ovaj poduhvat na Njegoša je presudno uticao Jovo Vukotić iz Podgorice, o kojem se pisalo i piše kao o Ivanu Ivanoviću – Vukotiću. On je bio sestrić ruskog grofa Ivana Podgoričanina, po kome je uz svoje pravo prezime, uzeo i ono – Ivanović. Posle dugog boravka u Rusiji, gdje je nasledio ujakovo bogatstvo, Vukotić se vratio u Crnu Goru ljeta 1831. godine. Ubrzo po povratku, Njegoš ga je postavio za prvog predsjednika crnogorskog senata.

Februarskom ustanku Zećana prethodio je tajni dogovor nekolicine zetskih prvaka u staroj Nikolj-crkvi blizu Golubovaca. Najvidnije učešće u ovim pripremama imale su kuće Davidovića u Vranju i Popovića u Golubovcima. U prvoj su glavnu riječ vodili pop Tomo i braća mu Iljo i Mašo, a u drugoj je bilo nekoliko popova, koji su zajedno bili od velikog ugleda u Zeti.

Pozivu na ustanak odazvala su se i okolna plemena. Prvaci Kuča, Gruda i Hota, odmah su pokazali spremnost da pomognu.

Prvih dana ustanka, jači otpor pružali su Turci iz svojih kula u Golubovcima, ali dolaskom čete Ivana Vukotića bile su zauzete. Vukotić se smestio u kući Popovića, gde je izvršio dogovore za upućivanje svojih snaga ka Vranju i Tuzima, i dalje ka Hotskom Humu, u susret pobunjenim Hotima pod vođstvim As Nike iz Vuksanlekića.

Do sukoba sa Turcima, koji su nadirali od Tuza, došlo je naspram Vranja. U teškoj borbi, Turci su natjerani u bjekstvo ka Vzksanlekićima, gdje su popalili ustaničke kuće, a ponajprije As Nikinu.

Njegoševa akcija prema Podgorici nije bila jednovremena sa ovom u Donjoj Zeti. Koji dan kasnije, Njegoš je sa Crnogorcima sišao u Lješkopolje, gdje su im se masovno priključili Lješkopoljci, Gornjozećani i mještani okolnih sela. U znatnom broju prodružili su im se i Piperi. Isto su učinili i Kuči predvođeni glasovitim junakom Vukićem Popovim.

Prešavši Vezirov most, Njegoševe snage sukobile su se sa Turcima na desnoj strani Ribnice, na tzv. Livadama (gdje je sada Nova Varoš, odnosno centar današnje Podgorice).

Snage Vukića Popova uspješno su napadale sa istočne strane, lijevom obalom Ribnice prema dijelu Podgorice zvanom Drač.

I mada su Turci dobrim dijelom dejstvovali u Donjoj Zeti na ugušenju ustanka, ovdje u Podgorici, štićenoj bedemima, tabljama i topovima, za napadače nije moglo biti uspjeha. Ni sva hrabrost ustanika – Gornjozećana, Lješkopoljaca, Pipera i Crnogoraca – nije pomogla, naprijed se nije moglo.

Jedino su Kuči sa Vukićem Popovim u odlučnom naletu, zauzeli pomenuti dio varoši (Drač) i „predali ga ognju“.

U međuvremenu, dio turskih snaga iz Zete hitno se vratio u Podgoricu i odbio napadača. Veći dio ustanika bio je inače slabo naoružan.

Njegoševim povlačenjem, Turci su se vratili u Zetu, gdje su nasuprot otporu gornjozetskih sela i Malisora koji su pritekli u pomoć, uspjeli da suzbiju ustanike i Crnogorce od Vranja ka Golubovcima i u pravcu Gostilja bliže Skadarskom jezeru.

Sam Ivan Vukotić se u Golubovcima bio našao u teškoj situaciji, ali je uz pomoć zaštitnika, posebno Popovića, uspio da se spasi.

Nakon završnih borbi u Golubovcima i ka Gostilju i Jezeru, Crnogorci su zajedno s dijelom ustaničkih snaga prešli Moraču i napustili Zetu. S njima je otišao i malisorski prvak As Nika i kao Njegošev prijatelj ostao u Crnoj Gori duže vrijeme.

Ovaj neupjeli poduhvat osvajanja Podgorice, donio je teške posledice stanovništu Zete. Pošto je ustanak ugušen „ognjem i mačem“, preduzete sankcije su nešto docnije ipak izvjesno bile „ublažene“.