Predrag Bošković tužio glavnog urednika IN4S portala Gojka Raičevića

Bivši multi-praktik ministar palog režima, Predrag Bošković, očito pokušava pronaći način da nekako „prekrati“ opozicionarske dane. I, po starom „dobrom“ običaju glavnih eksponenata politika DPS-a i satelita, odlučio je da to uradi – napadima na slobodne medije.

Svjesni smo da IN4S, kao medij koji se u kontinuitetu posvetio demontaži diskriminatorskih, ali i kleptokratsko-korupcionaških praksi bivšeg režima, smeta Boškoviću i „družini“. Takođe, sigurni smo i da će njegova tužba imati sličan epilog poput one Veselina Veljovića, koji je bezuspješno pokušao da nam „prikači“ utaju poreza.

Nekadašnji „Beli orao“ i privrženik projekta „Svi Srbi u jednoj državi“, nakon neplaniranog avgustovskog „ateriranja“ na margine crnogorske političke scene, želi i da „uzleti“ i izdvoji se iznad amorfne mase DPS-predstavnika u parlamentu, te dokaže Đukanoviću da mu je još uvijek potreban.

Ipak, brojne afere, specijalni „tretman“ Srba u prosveti i vojsci, „ćaskanja“ sa Roćenom, „besjede“ Dušice Vulić, i još mnogo toga – pokazaće da je Bošković mnogo „potrebniji“ nekom budućem, reformisanom Tužilaštvu i sudovima, nego lideru DPS-a.

Zanimljivo je, da je Bošković nije „presavio tabak“, kada smo pisali o aferi „prepoznavanja terena“, ili što ga godinama nazivamo „belim orlom“, valjda to „ne ide“ uz bahatost sa tadašnjih pozicija sile.

Naime, predmet tužbe je tekst pod nazivom „Đukanović u prisnim poslovnim odnosima sa beogradskim advokatom Vujoševićem: Kako su prali milione i finansirali kampanje DPS“, objavljen je na našem portalu 28. juna 2021. godine.

U ovom predmetu protiv našeg portala, odnosno glavnog urednika Raičevića, Boškovića zastupa advokat Mihailo Volkov, široj javnosti poznat kao jedan od prvih saradnika Boškovića, koji je neko vrijeme bio i direktor direktorata za ljudske resurse u Ministarstvu odbrane, u vrijeme mandata Predraga Boškovića, a prepoznat i kao aktivni učesnik „patriotskih“ skupova i demonstracija na Cetinju.

Bošković je podnio tužbu i predložio presudu da se Raičević, obaveže da mu plati naknadu nematerijalne štete uslijed duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda 5 000 evra.

Tužba je neobična, neuredna i tim nedozvoljena, ali svakako i neosnovana, smatra branilac i član Pravnog tima IN4S, Vladan S. Bojić.

Po njegovim riječima, koje stoje u odgovoru na tužbu Boškovića i Volkova, prvoprimetno je da tužilac nema adresu.

„Ili je advokat propustio da je navede, što ima za jasnu pravnu posledicu odbacivanje tužbe kao neurednog podneska (pa neka tužilac podnese opet). Tako je po zakonu. Nakon što to učini iz više puta tužba će svakako jednog puta biti dozvoljena i sud će moći postupati“, stoji u odgovoru.

Tuženi, odnosno Raičević, ne može i ne smije biti odgovoran zato što je javnosti predočio istinu koja je u svemu dokaziva, smatra advokat Bojić.

Kako se navodu u odgovoru na tužbu, tuženi će da dokaže i jedno i drugo, kako (osnovanu) istinitost tvrdnji iznijetih u svom članku, tako i postojanje (više nego) opravdanog interesa javnosti da se sa njima upozna. Firma “Global Payment Solutions” iz Podgorice osnovana je 18.08.2015. Adresa prvog sjedišta: Bul. Džordža Vašingtona br. 44. i povodom njenog poslovanja je članak prvenstveno napisan. Ona već 1.2.2017, putem svog osnivača, Marka Vujoševića , zaključuje ugovor o saradnji sa “Capital Force Limited” sa Samoe.

Bojić je dalje u odgovoru predočio dokaze, koji nedvosmisleno ukazuju, da je članak zbog kojeg se Bošković odlučio da tuži Raičevića, u cjelosti istinit. Da li je ovo način, na koji Bošković, koji „njeguje demokratske vrijednosti“ pokušava obračunati sa slobodnom riječi i slobodnim medijima?

Ali, kako to poslovično ali i zakonomjerno biva, kada se događaju ovakve teško objašnjive stvari to se protekom vremena problemi umnožavaju a protagonisti ne uviđaju da se stapaju i definišu problemom.

Po saznanjima koje je redakciji pružio zaštićeni izvor, a sva potvrđena fotografskim dokazima, portal „IN4S“ je objavio članak: „(FOTO) Đukanović u prisnim poslovnim odnosima sa beogradskim advokatom Vujoševićem: Kako su prali milione i finansirali kampanje DPS“, u kojem opisuje poslovne i druge veze Predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića sa Vujoševićem i načine na koji je finansiran DPS. Tu su zajedničke veoma emotivne i neprikladno prisne fotke, strasni osmjesi.

Eto, u vezi tog članka u svjetlu svega tužilac je podnio tužbu, i kaže da su mu povrijeđeni čast i ugled. Iako kaže da su pisanja IN4S po svemu „populističko-ekonomnskog“ karaktera (ne nego su nuklearnog) i da se ne zasnivaju na „pravnim dokazima“, već da predstavljaju izmišljotine usmjerene isključivo ka njegovoj diskreditaciji, prethodno dokazene djelatnost ovog društva jasno dokazuju da to nije istina.

Potrebno je istaći da je tužilac Predrag Peđa Bošković, u članku pomenut ograničeno u određenom kontekstu. Bošković ni na jednom mjestu nije neposredno određen kao izvršilac krivičnih djela, niti je kazan način koji bi bio direktno usmjeren (samo) na ugrožavanje njegove časti i ugleda. Izvještavanje o njegovoj ulozi je u okiru potrebe da se javnost informiše o sumnjivim rođačkim relacijama tužioca.

Najgori primer Milove bahatosti

Bošković se drugi put spominje: „Kao najgori primer Milove bahatosti navodi se nalog za uplata ŽRK- u „Budućnost“ iz Crne Gore na čijem je čelu je u to vreme bio Predrag Bošković i to u iznosu od 657.500,00 evra.

”Jasno je u prvi plan stavljena vidna a i poznata loše skrivana bahatost Predsjednika CG Mila Đukanovića, a tužilac se pominje isključivo utoliko da je bio predsjednik ŽRK „Budućnost“, na koje ime ŽRK je sporni polumilionski iznos plaćen.

Da je Bošković bio predsjednik ŽRK, opšte poznato je i on će priznati. Da je p.d. “Global Payment Solutions” stvarno izvršilo uplatu od 657.500 na račun ŽRK „Budućnost“, dokazivo je prostim uvidom u bilans stanja tog preduzeća objavljenog u sklopu članka IN4S-a, na kojem se nesporno vidi (i to kroz dvije jasne i čitke fotografije) da se kao jedno od dugovanja tog preduzeća navodi i ono ŽRK-u „Budućnost“, i to upravo u iznosu od upravo 657.500 evra. Sve ovo skupa prejasno dokazuje istinitost (samim tim i zakonitost) ovog iskaza, zbog čega je nemoguće o njemu govoriti kao o smišljenoj neistini usmjerenoj ka ugrožavanju časti i ugleda tužioca.

Ono što je osnov sveukupnog razumjevanja i definisanja granica slobode medija je činjenica da oni vrše ulogu tzv. „psa čuvara“ (watchdog) moderne demokratije.

Izvještavanje IN4S, u konkretnom slučaju, nadilazi sve ove standarde. Ono ne zadire u privatni život tužioca na način koji nije od neposrednog interesa za javnu debatu, očuvanja demokratije i njenih tekovia, niti to čini na način koji ne odgovara mjeri eksponiranosti tužioca i značaju njegove funckije. Na kraju, navedene informacije su, po svemu sudeći, bogami sasvim istinite.

U vezi ovog, suštinsko je pitanje: u kojoj se mjeri, u demokratskom društvu, objavljivanje informacije da je ministar ujedno i predsjednik sportskog kluba, na ime tog sportskog kluba primao „uplatu“ od 657.500. evra od jednog, po svim osnovama kriminalnog privrednog društva koje je krivičnom presudom suda Republike Austrije određeno kao dio i karika kriminalne grupe, protiv kog se vode istrage, čiji saradnici i vlasnici umiru pod nerazjašnjenim okolnostima u pritvorima i izdržavaju kazne u zatvorima, privrednog društva koje pritom poslovno i angažuje sinovaca tog ministra (na čiju se poslovnu i ličnu adresu nalazi stvarno sjedište tog privrednog društva) takva da nelegitimno zadire u privatnost, čast i ugled toga ministra, na način koji nije u interesu javnosti i demokratije?
Indikativno je to što tužilac kao najdramatičniju vrstu štete koju mu ovaj članak pričinjava navodi štetu po njegov politički ugled i njegove potencijalne poslovne veze. Dakle, on, interesu javnosti da zna informacije koje se tiču ministra suprotstavlja svoj lični poslovni i politički interes.

Zabranjivati iznošenje vrlo istinitih informacija u vezi javnih funckionera radi zaštite njegovog njegovog „političkog ugleda“ i profita, nije tekovina demokratskih, već diktaktorskih režima, te kao takvo ne odgovara duhu ustavnog poretka Crne Gore i vrijednostima Evropske konvencije o ljudskim pravima koje on prihvata. Samim tim, takve vrijednosti ne bi trebao da prihvati ni ovaj sud.

In fine, osnovno načelo građanskog prava je da se niko ne može pozivati na sopstvenu nesavjesnost. Pravna činjenica da je tužilac bio do te mjere nesavjestan da je sa pozicije ministra odbrane Crne Gore dozvolio da se on, posredno ili neposredno, dovodi u vezu sa kriminalnom kompanijom koja je predmet raznih međunarodnih potjera i istraga, (samo)ubistava i presuda, ne samo da je (samo)ugrozila njegovu čast i ugled, već je ugrozila ugled države Crne Gore čiji je on bio ministar (kukala joj majka).

Da je Boškoviću stalo do ugleda države koje on predstavlja upola koliko mu je stalo do ličnog, on ne bi postojanje ovakvih veza nikad dopustio. To što je nezavisni mediji te odnose razotkrio i objelodanio – djelo je demokratskog pregnuća i kao takavo ne može i ne smije biti sankcionisno ili zabranjeno. Ne, ovakve objave moraju biti istaknute kao poželjne u sazrijevanju demokratske svijesti kao primjer i uzor, završava u odgovoru na tužbu Bojić.

“IN4S”