Identitet

PODGORICA 1707: Kako su Srbi oslobodili vladiku Danila!

Pošto su Turci uhvatili vladiku, doveli su ga u Podgoricu. Prema kazivanju Mare, žene popa Rista, sina Hadži-Save Lainovića, Turci su vladiku doveli i stavili ga pod volat zetskih gradskih vrata, koja su bila na južnoj strani. Tom prilikom viđela je da je tu sakupljen silan narod i da su muslimani klicali: “Hoćemo da objesimo vlaškoga vladiku!”

Vladika Danilo
Foto: Sedmica.me

Dva su uzroka koji su me natjerali da ovo napišem: prvo, što, mislim, ne bi pravo bilo da prećutim predanja koja bi inače sa mnom pošla u grob, i drugo, što se sjećam kako je naš istoričar Ruvarac (davno je to bilo) u “Brankovom kolu” pisao o Badnjoj noći u Crnoj Gori, trudeći se da dokaže da od toga nije ništa bilo.

Ja vjerujem, da je poslije Badnje noći došlo na red i vladičino zarobljavanje u Zeti. Stoga ću prije nego počnem iznositi predanja, koja su se kod nas u Podgorici sačuvala, i to baš u onome mjestu gđe se ovaj čin i odigrao, iznijeti šta zna istorija o ovome dogañaju. Evo kako Popović kaže u svojoj istoriji:

“Biće s proljeća 1707. godine Zećani, s dopuštenjem i na vjeru skadarskog vezira, pozovu vladiku Danila, da im u selu Srpskoj osvešta novu crkvu. Kad on tamo ode, Turci ga uhvate, uprte mu kolac, na koji će da ga udare, pa ga tako otjeraju u Podgoricu, gdje ga stadoše metati na muke.

Moliše Damir-pašu Zećani i Crnogorci, da poštedi vladiku i oni da će ga blagom otkupiti. Zećani mu govoriše: Ako li, pašo, nabiješ vladiku na kolac, opoganićeš svoju zemlju u kojoj više nigđe ništa roditi neće.

Ali, te molbe ne bi pomogle, da se paša ne polakomi na otkup od 3.000 dukata. Crnogorci i Zećani iskupiše među sobom 2.000, a treću hiljadu uzajmiše od hercegovačkog vladike Savatija i tako otkupe Danila.“

Ovako piše Popović u svojoj istoriji, dok Milutinović tvrdi da je otkup bio 600 dukata, što je vjerovatnije. Znam da je baš u to doba vladika Vasilije, docnije sveti Vasilije, pod Ostrogom kupio nekoliko rala zemlje za dva i po groša. Dakle, mislim, da je dukat u ono doba imao veliku moć.

Treba napomenuti još i to, da se Popović oslanja na narodnu pjesmu, kojoj često ne možemo vjerovati, osobito gđe se nešto hvali ili kudi.

Sad ću da iznesem ondašnje prilike, u kojima se nalazila Zeta i Podgorica, a tako i predanje koje se sačuvalo u Podgorici.

Crkva u selu Srpskoj kao da je jedina bila u Zeti. Turci su se svom snagom trudili da zetski narod odrode od svoje vjere, što su unekoliko i uspjeli.

Veoma je interesantno da je ovoj crkvi, koju su podigli Zećani u Srpskoj, samo oltar bio od kamena, a sve drugo, po jednom predanju, od pruća, a po drugome – od štica. O zvoniku nije moglo biti govora, već je zvono moralo biti u unutrašnjosti crkve, ili je, možda, bilo kakvo klepetalo.

U to doba u Podgorici bili su glavne starješine Husein-paša Osmanagić i kadija Haverić. Ima ih koji misle da je tada Podgoricom i njenom okolinom upravljao Turkuša Omerpaša, a Popović toga pašu naziva Demir-paša. Podgorički muslimani tvrde da u Podgorici nigda nije bilo starješina Turkuša sve do polovine XIX vijeka. Stoga, mislim, da je pogrešno ime Demirovo, a tako i Omerovo.

Kad je zetska deputacija krenula da izdejstvuje dozvolu za vladiku Danila, da može doći u Zetu da osvješta crkvu, oni su najprije morali doći u Podgoricu da izmole buruntiju, upravo da je kupe za dobar novac, a tek tada su mogli poći s nekom nadom u Skadar veziru, razumije se, pošto i njega novcem zadovolje. Deputacija je uspjela na svim pozicijama. Sad je trebalo ići na Cetinje. Ali, dok je deputacija pošla za Cetinje da umoli vladiku, dotle je vezir prijekim putem naredio vlastima u Podgorici, da vladiku – čim doñe u Zetu – uhvate i objese o vrata grada Podgorice.

Naredba je izvršena pošto je crkva bila osveštana. Pošto su vladiku uhvatili, doveli su ga u Podgoricu. Prema kazivanju Mare, žene popa Rista, sina Hadži-Save Lainovića, Turci su vladiku doveli i stavili ga pod volat zetskih gradskih vrata, koja su bila na južnoj strani. Tom prilikom viđela je, da je tu sakupljen silan narod i da su muslimani klicali: “Hoćemo da objesimo vlaškoga vladiku!” Mara dalje o tome momentu ništa nije pričala, jer se kao dijete prepala i utrčala u kuću.

Ali, ono što nije mogla znati Mara – to nam pričaju Bajram-beg i Amzo-beg Haverići, koji su slušali kako o tome pričaju njihovi očevi i đedovi. Bajram-beg zna da je tom prilikom dotrčao Ibrahim-aga Maljević, dobar junak i veoma viđena i uvažena ličnost, i da je rekao ove riječi: “Slušajte, Turci! Ako objesite vladiku, biće nam svaki svratak u birićet! A, dina mi, zapamtite, da vladika nije repa bez korijena, nego će se pobuniti raja, a neće ni Crnogorci s mirom sjeđeti”.

Riječi i savjeti Ibrahim-agine silno su u narodu odjeknule, a osobito kod starješina. Stoga je pala odluka da se pošalje molba veziru u Skadru, da vladici oprosti život i da ga stave na otkupe.

Sad je pitanje: dok je došao odgovor, koji se najmanje morao čekati dva dana, dok tatar pođe i vrati se Hotskom gorom – šta je do tada bilo s vladikom?

Pop Boško Popović Lješkopoljac, koji je u Podgorici imao svoje bližnje rođake Popoviće, Stijoviće i Šestiće i koji je… (nedostaje tekst)

Za ovo popovo djelo, kralj Nikola Petrović dao je njegovom potomstvu povelju da nigda državi ne plaćaju dažbine. A zna se da je isti vladika Danilo proizveo popa Boška u protu Podgorice i njene okoline, koji je imao parohiju u Podgorici, jer ni u Leškopolju nije bilo crkve, svjedoči da je za to vrijeme vladika bio obješen, ispod pazuha o zetska vrata i da ga je on podržavao, da tako ne ispusti dušu.

Kad je tatar donio pismo, naredba je bila izmijenjena. Glasila je da se vladika stavi na otkupe.

Što se tiče predanja – u Podgorici kod pravoslavnih o tome imaju dvije verzije, obje od rečene Mare. Prva je da je gledala kako ponovo redom nose hranu vladici i druga da je Amzo-beg stari pričao i ovo: “U otkupu su i podgorički Srbi. Jedan je dao veliku svotu i kad su o tome doznali Arbanasi, ušli su trojica u njegovu kuću i opljačkali ga do kože. Kuća je bila na Tećiji, u kojoj je negda stanovao Stefo Lukin Zlatičanin, koja je kuća, onda za vrijeme ovoga dogañaja, služila za mešćemu (sudnicu), gđe je i tamnica postojala.

Koliko je vladika visio, koja je cifra bila označena za otkup, o tome kako kod naših, tako ni kod muslimana ništa nije zapamćeno.

Prema svemu, vidi se, da je vladika bio u tamnici sve dok se morao sabrati tako ogroman novac, a to je vrijeme moralo biti dugo.

Sad nam je na redu da iznesemo još jedno predanje, koje je pričao g. Bajram-beg Haverić. Bajram-beg zna da je vladika zaista bio uhvaćen u Zeti i da je bio stavljen na otkupe i da taj otkup ne može biti onako ogroman kao što kaže g. Popović, jer, kaže beg, “onda je promet bio u asprama, jer je groš bio veoma velik”.

Ovaj beg ispričao mi je jedan primjer iz toga doba koji karakteriše njegovoga pretka. Tom prilikom kad je trebalo sabrati otkupe, vlasti su poslale u Zetu haračlije da saberu novac od Zećana. Kako onda nije bilo novca, jer je bio potrošen za crkvu i dozvole u Podgorici i Skadru, Zećani su svako u svome selu iznosili na prodaju sve od čega se mogao novac stvoriti.

Podgoričani, Spužani i Žabljačani išli su u Zetu da trguju i da kupe što im je potrebno. Tako je bio pošao i jedan Haverić. Kako je u Mahali vidio da jedan njegov čivčija, koji je bio veoma siromašna stanja, prodaje jedno krme, sažali mu se, plati novac haračlijama i krme otjera kući svoga čivčije. Haračlijama je to bilo protivno i da bi se osvetili Haveriću, narugali su mu se i rekli: “Beže, je li to tvoje krme?”

Hamza-beg Haverić pripovijedao mi je još i to, da je zarobljenje vladičino bilo stoga što je vezir htio da mu se sveti za ono tajno podgovaranje Crnogoraca da ubiju domaće Turke. Amza-beg je još i to zapamtio, da su mu stari pričali kako je vezir o ovome slučaju raportisao sultanu i da je bio grdno prekoren, što nije vladiku objesio.

(ILIJA ZLATIČANIN: “Ličnosti, zdanja i predjeli – nekad i sad”, Podgorica 1933.)

Komentarišite
Pretplati se na Dnevne Novosti Newsletter!
Obavestite me >
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Nazad