Identitet
Pjesma Mila Jovocića
Mada su srpskog pjesnika iz Bara njegovi Srbi zaboravili, a neki drugi počeli i da mu pripisuju lažna nacionalna opredeljenja, o njegovoj narodnosti danas najglasnije svjedoče upravo njegove pjesme i to: Srpskoj zastavi, Bratska sloga Vidovdan, Srbinova molitva, Srpstvu, Samo sloga Srbina spasava, Pozdrav rodu, Srpsko ime, Srbinu, Srbin, Neoslobođenoj braći, Od Srbina ko je bolji, kao i brojne druge
Mrak nastupa, njom i radost, badnjaci se eto lože. Kolo igra, čaše zveče, a nekom se jadi množe. Je l’ moguće, da već tako nemilosno sudba čini, s rodom srpskim što sad cvili u nesretnoj domovini, stihovi su poznatog pjesnika iz Bara i istaknutog Srbina katolika, Mila Jovovića, a koji su objavljeni u decembru 1912. godine, u 109. broju ,,Cetinjskog vjesnika“.
Pjesnik, rođen kao Srbin katoličke vjere 1866. godine u Baru, dao je značajan doprinos svojoj naciji, koju je tokom čitavog života ponosno isticao.
Istaknuti srpski rodoljub bio je romantičar, pisao je ljubavne i dječje pjesme, ali je ipak najvećeg odjeka imala njegova rodoljubiva poezija, ona u kojoj ljubi svoj srpski narod od kojeg je potekao.
Uskok na Badnji dan
Badnji dan je osvanuo
Veseli se duša svaka,
Neko pjeva, neko puca,
A neko bi skoro plaka.
U cik zore zvek se čuje,
Badnjaci se kući nose;
U radosti sve se dalo,
A nekoga suze rose.
Mrak nastupa, njom i radost,
Badnjaci se eto lože;
Kolo igra, čaše zveče,
A nekom se jadi množe.
Je l’ moguće, da već tako
Nemilosno sudba čini,
S rodom srpskim što sad cvili
U nesretnoj domovini?
U palace i kolibe
Veselost je jedna ista,
Raduje se svaka duša
Sv’jetlom javu Spasa Hrista.
Pa ko da je danas tužan,
Kad sveopća radost vlada!
Kad i prosjak zaboravlja
Bezbroj svojih teških jada?
Ah, vidite, eno ovdje
Snužden jedan uskok stao,
Na duši mu očaj teški
Kao sinji kamen pao!
Stari bar – razglednica
Radost mu je oduzeta,
Na ognjištu svome nije;
Badnji danak da proslavi,
Da se kraj svog ognja grije…
On tumara tamo, amo,
Bez kućišta i ognjišta,
Imao je svoga dosta,
A sad nema svoga – ništa.
Samo ima mač viteški
I krijepke muške snage,
Pa se nije odrekao
Domovine svoje drage.
Ah! ona je njemu mila,
U njoj mu je divni stanak;
U njoj želi u slobodi
Proslaviti badnji danak.
Bože, sveti, ti se smiluj,
Te patniku želje smiri,
Ne daj da mu s’ na ognjište
Milo, rodno tuđin širi.
Ne dopusti da ga dušman
Nemilice tlači, mori,
Povrati mu slobodicu,
Za koju se vječno bori.
,,Cetinjski vjesnik“, decembar 1912, broj 109 / Srbokatolik Milo Jovović
Mada su srpskog pjesnika iz Bara njegovi Srbi zaboravili, a neki drugi počeli i da mu pripisuju lažna nacionalna opredeljenja, o njegovoj narodnosti danas najglasnije svjedoče upravo njegove pjesme i to: Srpskoj zastavi, Bratska sloga Vidovdan, Srbinova molitva, Srpstvu, Samo sloga Srbina spasava, Pozdrav rodu, Srpsko ime, Srbinu, Srbin, Neoslobođenoj braći, Od Srbina ko je bolji, kao i brojne druge.