Identitet

PASJE GROBLjE: Kako je pogubljena Jekna Lašić!

Moj otac, Vladeta Selić, u zimu 1941–42, bio je komandir partizanske Posadne čete u Kolašinu u vreme sadističkih pogubljenja takozvanih reakcionara u Tarinom Lugu. Kad sam prvi put pitao oca za Pasje Groblje, izbegavao je da priča. Potom mi je kazao da je tamo ubijeno oko desetak izdajnika i saradnika okupatora. Mogu ti reći, kazao je otac, da su svi ubijeni vojnički, metkom u potiljak

Momčilo Selić

Slika
Foto: Sedmica.me

Štab 5. bataljona Četvrte proleterske brigade u Bijelom Polju, 1943. S lijeva: Vukosav Bošković, Vladeta Selić, Ilija Kaljević, Milan Trebješanin i Pavle Vuleković.

Sedmog januara 1942, na sam Božić, Vladeta Selić, šef obezbeđenja Kolašina, nadgledao je pogubljenje Jekne Lašić, domaćice, stare 30 godina. U crnini za bratom i ocem, streljanim od komunista novembra 1941, pomodrela od zime, beskrvne, plavkaste pete vidljive kroz pocepanu čarapu, Jekna je krvnike posmatrala bez izraza, bleda kao to jutro, i sneg Tarinog Luga.

Prema “Gorštakovom” igralištu, iz potoka koji se ulivao u Taru, između snega i leda jedva vidljivo pušila se voda, a otac je stajao po strani, u dolami od belog seljačkog sukna, izukrštanoj kaiševima za komesarsku torbicu, dogled, uprtač, i pištolj. Ruke, promrzle, držao je u džepovima, skupljen naspram nepomične studeni; topole iznad i oko stratišta nisu se micale, galama iz Škole više Luga beše utihnula, jer slavljenici behu pospali.

Jekna, podbula od batina (pitali je behu gde joj se krije preostali brat, “petokolonaš”), nije govorila, kao ni prethodne noći, kad su je nagu kvasili pa terali u sobu sa sleđenim podom, da se predomisli. Krv na licu beše umila: to je tražila od Vukmana Radovića i to joj je dozvolio, mrseći nešto u oklembešene, mokre brkove.

Postavili su je ispred jedne od topola, a Radović je komandovao “Mirno!”, “Nišani!”, i “Pali!” u promuklom monotonu. Kad su puške opalile, pet njih, sneg iza Jekne se podigao, s parčadima crne, sleđene zemlje i ona je pala pored Špira Medenice, zidara, 23 godine starog, oca dvoje male dece.

Špirov leš beše iskasapljen: desno oko iskopano, nožem, a desna šaka odsečena, da se svija oko smrznutog, plavog oka. Ko je to učinio otac nije znao, niti se odviše pitao. Špiro beše sečen mrtav, po naređenju, da se zastraše “narodni neprijatelji” a Tarin Lug je i trebalo da otkriju četnici, po ulasku u grad.

Jekna Lašić, međutim, bila je još živa; ležala je do Špira Medenice, lica priloženog uz njegovo, izobličeno, i treptala, hripeći kroz rupu u prsima. Vukman Radović je psovao, a momci iz odeljenja za streljanje su se meškoljili, pogledujući ustranu, našta je otac krenuo ka Jekni, škripeći, preko flekave, krvave pokorice stratišta. Stao je pored dva leša: izvadio valter parabelum, duga devetka, iz kožne futrole obešene o rame, i pucao Jekni Lašić u čelo.

Da li je, pri tom, gledao kako joj se posred čela rasprskava rupa, mala, kao metak, glava trza pa pada ili je, umesto toga, prilikom povlačenja oroza na tren zatvorio oči, ne znam. No budući da je bio partijski kadar, na meti dvanaestoro očiju iza sebe, lice mora da mu je bilo kakvim ga pamtim kad sam ga obožavao: lepo (muški prelepo), tamno, nepomično, izbrijano, do ispod kože. Usta, takođe, mora da su mu bila ravna, nepomična, punih, mirnih usana, pogled netremičan, taman, ispod tamnih veđa.

Da je Radovan Lazović, izgnanik u Torontu, znao za mog oca i njegova dela – u ratu i miru – nesumnjivo je. Svi su to znali do ja, jer ne beše načina da saznam, niti mi je ko hteo reći. Niko se nije – štedeći valjda mene (pa i sebe) – mogao izreći da su mi otac i stric, Vojin, bili krvnici, partijske ubice, nosioci Progresa i Pravde. A i stari, visoki Zarija Radović, kolašinski četnik, gledao me je suznih očiju i držao šakom za rame, pa ljubio u obraz, triput, plačući. “Praštanje je najveća kazna!” pisalo je, negde.

Odrastao sam u laži, zločinu iz laži, i laži o zločinu; ljudima, međutim, upoznatim s mojim ocem i stričevima, to takođe nije moralo imati značaja. Špiro Medenica, naime, nije se zvao tako već drukčije, kao što ni Jekna ne beše baš “Jekna”. Već posle prvog članka u Vidicima javljali su se navodni svedoci, pobijajući i činjenice i imena, a Selići su me se bezmalo odrekli.

Je li u Tarinom Lugu bilo ubijeno (“metkom u potiljak, po svim vojnim propisima”) oko desetak “špijuna, izdajica, i zločinaca”, ili je ispod topola mučeno i iskasapljeno preko stotinu domaćina i domaćica, činovnika i pisara, učenica, trgovaca i radnika – nepoverljivih prema bezbožništvu i zločinu u ime Konačne Pravde – ne beše, u krajnjem ishodu, važno. To nije menjalo ništa do osećaj krivice u čitaoca, mene, pa možda i oca.

Na “Pasjem Groblju” behu zato sve žrtve plemenite, umorene svakako sem vešanjem, ili spaljivanjem. Jer sa Srbima mog oca i Lug beše prestao biti bog, mada se dalje na Pasjem Groblju moralo žrtvovati – novom, nedoličnom, kukavnom bogu zvanom Homo, i to sapiens: služeći nezajažljivije i krvavije božanstvo od Bala, Dagona, ili Moloha, novi seli – Selići – izmetnuše se mimo sveštenika Zevsa Dodonskog.

Jer, i bez vida do očinjeg, da je posmatrao makar mnome, okrenuo bi otac pištolj na Vukmana Radovića i njegove, pa na sebe, pa mene potom ne bi bilo da beležim dešavanja u našem Lugu.

Tara je zaista sveta reka, i planina. Na irskoj Tari, na primer, otkopani su tragovi sale duge 250 a široke 20 metara. No “plemići” veseli u Gimnaziji više Tarinog Luga, na Badnje Veče 1942, ne behu Kelti, pa ni Srbi, sem jurišničkom ubistvenošću. Novi Bog a stara svetilišta, stari (novi) i sveštenici: otac i stričevi behu među njima, a đed, pak, među žrtvama na Brezi (još jednom Lugu) iznad Kolašina.

(odlomak iz knjige „Tarin lug“, Beograd 2001)

Komentarišite

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Nazad