Moskva je, 1941, prećutala bombardovanje Beograda!

Kada je puč 27. marta 1941. godine završen, u svijetu se prvi oglasio Vinston Čerčil, izjavljujući da je Jugoslavija „našla svoju dušu“, što u osnovi nije bilo tačno. Jer, tog dana, kako je to zapazio i njemački istoričar Franc Borkenau, nije Jugoslavija „našla svoju dušu“, već samo – Srbija. Srbi su bili jedini koji su, kao narod prihvatili 27. mart. Koliko je to bilo pametno, drugo je pitanje.

Kao što Tito nije ništa znao o pripremi puča, nijesu znali ni drugi prvaci Komunističke partije. Vladimir Dedijer i Pavle Popović, mišljenja su, međutim, da to nije bilo tako, da je jedan viđeni komunista čak bio učesnik u pripremi puča… To nije bio, istina, nikakav funkcioner KPJ, već agent Kominterne i pripadnik NKVD, nekadašnji crnorukac Mustafa Golubić.

S kim je Golubić sve održavao veze u Beogradu, uglavnom se ne zna. Ali, da sa glavnim ličnostima KPJ nije uopšte došao u dodir, to je izvjesno. Golubić je, prije svega, bio zainteresovan za kontakte s pučistima. U samoj pripremi puča imao je veoma važnu ulogu. To je i sasvim razumljivo, pošto je sve izvedeno tijesnom saradnjom Inteledžens servisa i NKVD ispred koga je djelovao Mustafa Golubić.

To ne spori ni Pavle Popović, dok je Vladimir Dedijer nešto oprezniji. On kaže uglavnom toliko da „neke činjenice govore da su sovjetski obaveštajci, na čelu sa Golubićem, bili u toku pripreme zavjere, pa su čak davali podršku zavjerenicima“.

Dedijer, inače, i sam ističe da je Golubić bio tijesno povezan sa Dragišom Vasićem, koji mu je krio i radio-stanicu, što sigurno nije bila slučajnost, budući da je Vasić „godinama održavao kontakte sa sovjetskim centrom za obaveštajnu službu u Pragu“.

Sama vlada Sovjetskog Saveza držala se prema puču od 27. marta naoko sasvim rezervisano. Oficijelna Moskva nije ga čak ni prokomentarisala nijednom jedinom riječi. Samo je list „Pravda“ demantovao tvrđenja da je sovjetska vlada uputila čestitku vladi u Beogradu.

Jedan spektakularan potez sovjetska vlada je, posle 27. marta, ipak povukla: zaključila je u rano jutro 5. aprila 1941, ugovor o nenapadanju sa Jugoslavijom. Već i sama spremnost Sovjetskog Saveza da zaključe ugovor o prijateljstvu sa Jugoslavijom, u Beogradu je najtoplije pozdravljena.

Pri upiranju pogleda u Sovjetski Savez, i u gajenju nade da bi on mogao da spasi Jugosaviju od njemačke agresije, u Beogradu se polazilo od toga da „Staljinova imperija“ u tom trenutku nije bila u ratu sa Njemačkom. Računalo se, dalje i s tim da bi sama ova mogućnost mogla da natjera Hiltera da se trgne – pod uslovom, naravno, da Sovjetski Savez svoje obaveze iz ugovora sa Jugoslavijom (vojnog saveza, s čime se u Beogradu računalo, a od čega nije ispalo ništa) shvati ozbiljno.

Pada u oči još nešto, kada se radi o držanju Sovjestog Saveza prema Jugoslaviji posle puča od 27. marta. Prve ponude za sklapanje međudržavnog ugovora bile su veoma širokogrude od strane Moskve. A čim je Beograd pokazao određeno interesovanje, vlada Sovjetskog Saveza je svoju ponudu počela da sužava, što bi se moglo protumačiti i tako – da je ona izbjegavala da se zbog Jugoslavije izlaže riziku ulaska u rat sa Njemačkom.

Već kako se i moglo pretpostaviti, Njemačka je odmah reagovala na odluku Sovjetskog Saveza da sa Jugoslavijom sklopi ugovor o prijateljstvu. Njemački ambasador u Moskvi je izjavio da njegova vlada ne gleda sa odobravanjem na sklapanje tog ugovora, dodajući da bi to moglo da izazove „neželjan utisak u svijetu“.

Držanje Sovjetskog Saveza prema Jugoslaviji, takvo kakvo je i bilo i koje je vrhunac imalo u sklapanju ugovora o prijateljstvu, tumači se i time da je Staljin vjerovao da će rat Njemačke na Balkanu (protiv Grčke i Jugoslavije) potrajati dugo, već kako je to bio slučaj u Prvom svjetskom ratu. Od ovog polazeći, Staljin je bio sklon da potpomogne jugoslovenski otpor, istina pod uslovom da to ne dovede do uvlačenja Sojetskog Saveza u rat sa Njemačkom.

Za sliku o sovjetskom držanju prema Jugoslaviji, važan je i sledeći detalj. U vremenu između potpisivanja sovjetsko-jugoslovenskog ugovora i poraza jugoslovenske vojske u kratkotrajnom aprilskom ratu, Moskva je obećala Beogradu da će mu isporučiti ratni materijal, ali je tražila da se transport izvrši jugoslovenskim brodovima. Na kraju, Moskva nije preduzela ništa da bi svoje obećanje ispunila.

U „Dokumentima o Jugoslaviji“ (Ivan N. Krilov, Pariz, 1956), izneseno je da je Staljin rekao jugoslovenskom poslaniku, Milanu Gavriloviću, sledeće: „Mi smo braća i po krvi i po religiji. Ne postoji ništa na svijetu što bi naše zemlje moglo odvojiti jednu od druge. Ja se nadam da će vaša armija dugo zadržati Njemce. Vi imate planine i šume gdje su nemoćni njemački tenkovi. Organizujte gerilski rat!“

Kada su Njemci, posle svega, napali Jugoslaviju, a to je karakteristično za držanje sovjetske vlade, u Kremlju nije registrovan nijedan jedini glas protesta. I sovjetska štampa je ostala uzdržana. Jedina kritika u štampi izrečena je na račun Mađarske koja je i sama krenula u osvajanje jugoslovenskih teritorija.

„Uputio sam“, veli Dragiša Cvetković, „apel Rusiji. Molio sam g. Plotnjikova, predstavnika SSSR-a u Beogradu, da preduzme kod svoje vlade korake da nam se pritekne u pomoć. Nisam mu ništa sakrio o našim prilikama i naročito sam podvlačio slabost i nedovoljnost naših blindiranih jedinica, naše motorizacije i tehničke opreme. Gospodin Plonjtikov mi je u više mahova sve obećao i zatražio mu da napravim listu materijala koji nam je najpotrebniji. Ali, vlada SSSR nije nikad održala nijedno obećanje svog izaslanika.“

Kada su njemačke trupe ušle u Bugarsku, 1940. godine, Cvetković se ponovo obratio Moskvi, želeći da sazna da li Jugoslavija može računati na njenu pomoć. To je on uradio preko poslanika Jugoslavije u Sovjetskom Savezu.

„Odgovor gospodina Višinskog, koji je tada bio pomoćnik gospodina Molotova“, kaže Cvetković, „bio je potpuno uvijen. Nikakvo ohrabrenje nije nam došlo sa te strane. Kasniji događaji i komedija sa jugoslovensko-sovjetskim paktom čine da shvatimo prava osjećanja Rusije. Jasno je da Sovjeti ni po koju cijenu nijesu htjeli da kompromituju svoj odnos prema Njemačkoj, jer su željeli da očuvaju svoju neutralnost u očekivanju povoljnije prilike.“

Odnos vlade Sovjetskog Saveza prema Jugoslaviji nije ustinu predstavljao nikavo iznenađenje. Taj odnos proizilazio je iz kursa koji je Staljin držao u spoljnoj politici, a koji je opet bio rezultat straha: a) da bi Britanci mogli da zloupotrijebe i izigraju Sovjetski Savez; b) da bi Njemačka mogla napasti Sovjetski Savez prije nego što Rusi budu spremni za rat.

Kao što se zna, Sovjetski Savez je 8. maja 1941, jednostranom odlukom, na zahtjev Njemačke, prekinuo diplomatske odnose sa Jugoslavijom. Tek kada se rat sa Njemačkom rasplamsao, vlada Sovjetskog Saveza je ponudila jugoslovenskoj vladi u Londonu obnovu diplomatskih odnosa. Za jugoslovensku vladu to je bilo prihvatljivo, jer joj je bilo stalo do sređivanja odnosa sa Moskvom, ali je željela da se sovjetska vlada obaveže da se u budućnosti neće miješati u unutrašnja pitanja Jugoslavije, da će poštovati njenu nezavisnost i integritet njene teritorije.

Tadašnji jugoslovenski izaslanik u Moskvi, Milan Gavrilović, u svojim memoarima piše: „Zahtjev jugoslovenske vlade da se Sovjetski Savez ne miješa u naše stvari, stajao je u vezi sa jednom epizodom koja bi se skoro mogla nazvati grotesknom. Naime, neposredno pred napad Njemačke na Jugoslaviju, u aprilu 1941, povjerljivi emisari sovjetske vlade obratili su se ministru spoljnih poslova Momčilu Ninčiću i generalu Simoviću, sa predlogom da Jugoslavija uvede privredni sistem po sovjetskom modelu, čak da Jugoslavija uđe u sastav Sovjetskog Saveza sa statutom jedne vrste autonomne pokrajine“.