O njemu malo Srba uopšte zna da je postojao, a u pitanju je još jedan srpski svetac.
Rođen je kao Radoje Arsović, 13. decembra 1894. godine u selu Kušići kod Ivanjice. Osnovnu i srednju školu završio je u Srbiji. Doktorirao dvaput u Francuskoj iz oblasti filozofije na Sorboni i iz oblasti prava na unoverzitetu u Monpeljeu. Radio je kao službenik u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije u Francuskoj. Godine 1929. imenovan je za ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Parizu.
Vratio se u zemlju 1937. godine kada prevodi knjigu “Žitije svetih devojaka”, objavljenu u Kragujevcu. Nakon pravoslavnog Bogomoljačkog sabora u Vrnjačkoj banji, pod vođstvom vladike Nikolaja, odlučuje da napusti diplomatsku službu i dolazi u Ohrid, a potom Bitolj, gde je službovao uz vladiku Nikolaja.
Zamonašio se u Bitolju 1938. godine, i uzeo ime Jakov. I tako intelektualac sa dva doktorata i sa lepim položajem u društvu odlučuje da se odrekne sveta i provede ostatak života kao monah u strogom podvižništvu. Sa vladikom Nikolajem prelazi u monaško bratstvo manastira Žiča, kao sabrat. Jedno vreme je kasnije boravio i u manastiru Ljubostinji.
Po povratku iz Ohrida, uređivao je pred Drugi svetski rat časopis “Pismo” i “Misionar” u Kragujevcu. Sa koferom punim knjiga pešačio je i misionario između Čačka i Kraljeva. Bio je ćutljiv, smeran, smiren i prozorljiv; predvideo je nemačko bombardovanje Beograda i stradanje srpskog naroda.
Kraljevčani ga pamte da je pred rat išao ulicama Kraljeva vodeći volove upregnute u jarmu, i upozoravajući narod, govorio da mu predstoji ropstvo. Tokom Drugog svetskog rata propovedao je u beogradskim crkvama, a kada mu je to bilo zabranjeno nastavio je po gimnazijama i školama. U leto 1941. godine nalazio se u manastiru Ljubostinji, uz episkopa Nikolaja koji je tu bio interniran.