Identitet

KRSTOM I MAČEM: Oni su prvi branili svetinje!

Ispovijest Petra Adžića koji je godinama, sa sinovima Aleksandrom i Zoranom, oružjem branio crkvu u Kosijerima kod Cetinja, od pristalica Miraša Dedeića na čelu sa njihovim rođakom Novakom Adžićem…

Ispred crkve
Foto: Sedmica.me

Prije otprilike tri i po godine, selo se dogovorilo da popravimo našu seosku crkvu koja je posvećena Svetoj Gospođi. Mala Gospojina nam je slava, odnosno slava Kosijera kao jednog plemena. Kada smo završili, morala se crkva osveštati. I tako je došao naš vladika Amfilohije i drugi oci, i crkvu smo osveštali.

A jedna grupa građana, ja ih nazivam „Judini svatovi“, na čelu sa mojim razrođakom Novakom Adžićem, udarila je kontru, htjeli su da „osveštaju“ te radove – sa raspopom Dedeićem.

Pravo da vam kažem, ja nikada nijesam imao volju da zovem nekoga u pomoć. To sam naslijedio od predaka. Imam dva sina, Zorana i Aleksandra, odrasla, oženjena. Reka’ sam im da ćemo mi da branimo crkvu od toga raspopa, bez obzira hoće li ko drugi.

Tako nas trojica riješimo, na ponoći, pa pravo u crkvu. I, bogami, pođemo, spremni, kako treba. Oltar Sveti ne brani se kuđeljama, no se brani životom, čašću, poštenjem. Svoj život dajem za Krst Časnii Otadžbinu, kao što su ga davali i moji stari.

Adžići na grobu pretka Stevana, proslavljenog učesnika u mnogim borbama protiv Turaka
Za Sveti Oltar je ponos dati život. Svi smo mi prolazni. Što je život – zeman. Što je Njegoš rekao: „Mrva u smrtnu prašinu.“

I tako smo mi pošli spremni, i zabarikadirali se u crkvu, jer smo se plašili da nas koji od tih ništa-ljudi, kroz one prozore ne ubije i uteče. Na svašta su oni spremni. Ujutru smo otvorili crkvu i čekali. Neđe oko devet sati, oni su se pojavili, ali su pošli tamo, dalje, jedan kilometar od crkve, đe su napravili ručak. To je raspopu možda i odgovaralo, znate kakav je on čovjek: on je za tamo đe će se najesti i napiti.

Nije im bastalo uć’ u crkvu. A da su krenuli, i to sam izjavio na sudu, preko mene živoga raspop ga ne bi ulazio u Oltar. I preko mojih sinova. To je bilo riješeno, i dan-danas je tako. Ostaću mrtav za Oltar, a sve u ime majke Crkve i mojih predaka kojima ih eto i na grobnice – medalje, koje nijesu dobili džabe, nego braneći Krst i Otadžbinu.

Ove tri godine, pokušavali su nekoliko puta da uđu u crkvu, ali nije im uspjelo. Dolaze i gledaju, šalju policiju u izvidnicu…

U toj sekti jeda od glavnih je ovi naš Novak razrođak Adžić. Zalud potiče iz jedne fine porodice. Jednom mi je doslovno rekao: „Ja, čika Pero, neću da mi baba odvaja od penzije 10 maraka, ili majka da mi muze krave, da me školuje. Ja hoću, ako ne mognem Rim, hoću u Zagreb!“

To je bilo iz njegovih usta, kunem se na Oltar i ćivot Svetog Petra. Tada sam ga pogledao cinički i vidio da je odstupio od naših očeva, đedova i prađedova, i od naših običaja. Ja sam tada vidio da je on poša’ đavoljim putem.

Kada smo ga krštavali, njegov đed je predložio da mu damo ime Novak. Taj naš predak Novak Adžić je u družini Nikca od Rovina, na Uble Čevske poginuo. Tu pogibiju je i Njegoš opjevao. Bio je to Novak Vukosavov. Nije se ženio. I danas postoji njegovo kućište. E, ovaj sektaš Novak ima njegovo ime. A, evo što čini! Koliko nam je onaj Novak donio slave, toliko nam je ovaj donio bruke. Da se svi stidimo zbog njega, cijelo bratstvo. A u našem bratstvz je i kneževa bilo, trojica. Moj đed je Obilića medalju ima’.

A sada da vi rečem za suđenje. Tamo neki sudija Kzmanović, sklepa to suđenje na brzinu, mene zbog bombe, a sina zbog puške, mjesec dana u zatvor. Dobili smo poziv i pošli u zatvor.

Drugi put nijesmo ni bili na sud. Na taj Viši sud nas niko nije ni poziva’. Prebacili su loptu na ovo (pokazuje na trofejnu pušku), jer nijesu mogli da nađu ni jedan član da sam pogriješio što sam branio crkvu. Reka’ je Njegoš: „Muž je branič žene i đeteta, narod branič crkve i plemena.“ Meni je svetiji prag od crkve, nego ovi od kuće.

Spakaovao sam se i uzeo sina, jer onaj drugi je oslobođen, i pošli smo u zatvor. Nijesmo htjeli da im damo priliku da dolaze za nas kao da smo neki banditi.

Vladika nas je posjetio u zatvoru. I iguman Luka i drugi sveštenici. U Podgorici su, u našu čast, održali guslarsko veče, istoričar Vukić je govorio…

Kada sam poša’ da branim crkvu sa sinovima, nijesam ni sanja’ da će iko to morati znat’. Ali, pravdu ne može niko pobijedt’, iako je do nje teško doć’. Njegoš je u svojim pribilješkama rekao: „Sa lažom moš obić cio svijet, ali se ne moš vratit!“

(revija Istok, broj 80, mart 2004)

Komentarišite
Pretplati se na Dnevne Novosti Newsletter!
Obavestite me >
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Nazad