Kecmanović: Smiješno je nazivati Sarajevo multietničkim gradom, ono je uvijek imalo svoju mračnu stranu koja je sada isplivala na površinu!

Kecmanović je rođen u Sarajevu, ali već dugi niz godina živi u Beogradu. Međutim, kaže da se ne osjeća ni kao Sarajlija, ni kao Beograđanin, te da Sarajevo nikada nije vidio kao svoj zavičaj.

„Živim u Beogradu, tu mi je lijepo, ali nemam taj nivo identifikacije i ne insistiram na njemu. Jedina pripadnost koju osjećam je da sam Srbin, a Beograd doživljavam kao glavni srpski grad“.

Kada je riječ o nedavnim napadima na Srbe na KiM i u Sarajevu, kaže da je motivacija ista – mržnja prema Srbima.

„Razlika je samo u tome što na Kosovu postoji akutniji problem, pa je to moguće objasniti i na logičan način. U sarajevskom slučaju ne postoji akutan problem da bi se to radilo, osim zbog toga što su došli iz Srbije. Ima mržnje i potrebe da se ona gurne pod ćilim javnim formulacijama u kojima se ne pominje da su u pitanju Srbi“, objašanjava Kecmanović činjenicu da su vlasti u BiH, kao i one u Prištini izbjegle da spomenu da su žrtve napada pripadnici srpskog naroda.

Mit o multietničnosti Sarajeva

Sagovornik Ljiljane Smajlović ističe da je smiješno nazivati Sarajevo multietničkim gradom jer je broj onih koji nisu Bošnjaci beznačajan i podsjeća da je riječ o gradu koji je etnički očišćen posle rata devedesetih.

Međutim, navodi da u Sarajevu već tri decenije važi mit da grad nije opterećen nacionalizmom, ali, primjera radi, tvit Emira Suljagića o roditeljima napadnute djece pokazuje da je on ispravno procijenio da je to većinsko mišljenje u javnosti.

„Njegov tvit je nacistički“, kaže Kecmanović i dodaje da je Sarajevo uvijek imalo mračnu stranu.

„Taj duh Sarajeva postojao je uvijek, samo je sada počeo da isplivava na površinu više nego ranije“, smatra pisac.

On ukazuje da su Srbi od početka ratova devedesetih predstavljani isključivo kao oni koji su činili zločine, ali ne i kao žrtve zločina.

„To je kodeks koji je jako teško promijeniti i koji se nastavlja, ali protiv njega se treba boriti. Mene najviše nervira to što se Srbi u njega uklapaju i ne bune se“.

Antiamerička histerija u Bosni

Kecmanović ističe da mu je zanimljiva priča o antiameričkoj histeriji koja je zavladala u Bosni jer, kako navodi, u svijetu dolazi do promjene u odnosima Vašingtona i islamskog svijeta.

Islamski svijet se, na globalnom nivou, okreće na drugu stranu. „Tu će se dešavati neobične stvari i ozbiljni potresi unutar bošnjačkog korpusa“, kaže on.

Istovremeno, navodi da Bošnjaci osjećaju Tursku i ostatak arapskog svijeta kao mesto gdje im je srce i nešto prema čemu se orijentišu, dok im je Amerika došla kao „neophodna podrška“.

Ipak, napominje da Amerikanci nemaju nikakvu naklonost prema Bošnjacima, kao i da su ih samo koristili tokom ratova devedesetih.

„Koristili su ih kao marketinški trik i kao razlog da budu vojno prisutni“.

Uloga srpskih intelektualaca

Elita, ili barem ono što se naziva elitom u Srbiji, podrazumijeva široku lepezu pozicija i stavova, kaže Kecmanović, ali ukazuje da je čudno to što je procentualno prisustvo autošovinističke opcije u eliti nesrazmjeran njenom procentu u društvu.

„Problem je što srpska elita odudara od mišljenja ostatka ljudi“, smatra pisac.

To pokazuje i dodjela NIN-ove nagrade koju, između ostalih, i Kecmanović bojkotuje već dvije godine.

„Privatizacijom NIN-a, nagrada je postala privatno vlasništvo multinacionalne kompanije“, podsjeća on i ukazuje da je ideološki ostrašćenoj grupi omogućeno da tu nagradu pretvori u ideološku nagradu.

Osnovni kriterijum je da moraš da se uklapaš u njihov koncept jugoslovenstva i antifašizma.

„Sa stanovišta umjetnosti, to je isto kao da su rekli da im je koncept antijugoslovenstvo i fašizam“, kaže i dodaje da odbacuje ideju da se za kriterijum uzima bilo kakvo ideološko mjerilo.

Istovremeno, jugoslovenstvo podrazumeva odbacivanje srpskog nacionalizma, ali Kecmanović napominje da suverenitet Jugoslovena nije moguć bez suevereniteta Srbije kao pijemonta.

„Srbi se optužuju za antijugoslovenstvo, a Srbija je jedina koja nije izašla iz Jugoslavije. To je hipokrizija“.

Nezadovoljstvo NIN-ovom nagradom dovelo je do stvaranja nagrade „Beogradski pobjednik“ za koju je postojala nada da će biti bolja, ali za razliku od NIN-ove koja je postala kalkulantska, ova druga je to bila od početka, smatra Kecmanović.

Prva godina rada „Beogradskog pobednika“ pokazala je da je to tako. Najbolji romani nisu pobijedili, već je nagradu dobio roman koji je dobar, ali je predstavljao neku vrstu eskapizma žirija.

Kecmanović ističe da je riječ o problemu širem od književnosti, a to je „debilizacija medija“.

„Nema prostora za kulturu u medijima, a na društvenim mrežama ima neograničenog kao i za sve, ali tu dolazimo do toga da stav maloumnog čovjeka i genija ima potpuno istu vrijednost“, zaključuje Kecmanović.