KARLHAJNC DEŠNER: Zločini ustaša su djelo Rimske crkve!

Odrastao je u katoličkoj porodici u Bambergu (majka protestantkinja je prešla u katolicizam). Završio studije književnosti, filozofije i istorije. Doktorirao na temi: „Lirika Nikolausa Lenaua“. Iako pripovjedač, esejista i književni kritičar, iznad svega je pisac djela iz istorije crkve. Od blizu 50 knjiga koje je objavio, najveći broj naslova posvetio je kriminalnoj istoriji zapadnog hrišćanstva.

Dešner je stekao ugled i priznatost i van zemalja njemačkog govornog područja, prevođen je na francuski, engleski, norveški, holandski jezik. Ali je, zato, osobito u svojoj otadžbini, bio i ostao osporavan, napadan, pa i proganjan. Nakon što je 1969 godine u Nirnbergu održao predavanje pod naslovom „O nužnosti da se izađe iz crkve“, morao je da odgovara pred sudom. Isključen je iz Svetih tajni 5. septembra 1951. godine

Njegova kritika pogađa, prije svega, Rimokatoličku crkvu. On je i sam u uvodniku knjige „Politika rimskih papa u 20. vijeku“ napisao da ne želi da piše „istoriju papstva, kako se to do sada radilo, niti da sačini psihogram papskih ličnosti, nego da ustanovi tačnu dijagnozu jedne ustanove na osnovu njene istorije za potonjih stotinu godina“.

Prva Dešnerova monografska obrada hrišćanstva zapravo je najopsežnija i anticipirajuća za sve ostale kritike. Naslov knjige od 703 stranice glasi: „Opet je zapjevao pijetao!“, a podnaslov: „Jedna kritička istorija crkve od evanđelista do fašista“. Pojavila se 1962 godine. Njen naslov bi takođe mogao da glasi: Rimska crkva protiv Isusa! Jer njezin je naslov uzet iz jevanđelja i odnosi se na Isusovo proročanstvo da će ga se apostol Petar tri puta odreći prije nego što pijetao zapjeva (Mt, 26, 34). Ova kritička istorija hripšćanstva predstavlja prema tome bolni opis dvije hiljade godina dugog odricanja i, štaviše, izdaje koju je ta crkva počinila prema onom što bi trebalo da joj bude najsvetije: nad zakonom svog učitelja.

Bavljenje, do u najsitnije pojedinosti, prožimanjem papske crkve, savremenog imperijalizma i politike genocida, zauzima i kvalitativno i kvantitativno središte Deršerove istoriografije, obrazuje njenu krunu. To pitanje Dešner je otvorio već u „Kritičkoj istoriji hrišćanstva“, u njezinu 67. i 68. poglavlju, koja karakteristično nose naslov: „Hrišćanske crkve i fašizam“ i „Vatikan i Drugi svjetski rat“.

Godine 1965 pojavila se Dešnerova knjiga „Sa Bogom i fašistima“, u kojoj će predmet istraživanja biti savez Vatikana sa Musolinijem, Frankom, Hitlerom i Pavelićem.

A nakon nekoliko zbornika i brošura, pojaviće se 1982. i 1983. godine dva sveska kapitalne knjige „Politika rimskih papa u 20. vijeku“, koja obuhvata razdoblje od 1878. do 1978. godine. Obračunavši se tom knjigom, jedinstvenom u svjetskoj istoriografiji, sa savremenom politikom rimskog katolicizma kao perfidnim zločinom protiv međunarodnog prava, okrenuo se Dešner, napokon, istraživanju konkretnih zločina, u prvom redu namjernih ubistava, zločina par excellence .

Značajan prostor posvetio je zločinima nad Srbima, najprije kroz papsko podstrekivanje Njemačke i Austo-Ugarske u napadu na Srbiju 1914. godine. Papa Pije X, koji je sve Srbe nazivao varvarima („Sono tutti quanti barbari“), poučavao je bečkog ambasadira pri Papskoj stolici, u jesen 1913 godine: „Austro-Ugarska bi najbolje učinila kada bi Srbe kaznila za sve njihove prestupe.“ Dešner dokazuje da je papa unaprijed znao za Sarajevski atentat, u kome će prema ratu protiv pravoslavlja uzdržani Franja Ferdinand pasti žrtvom.

Papa Pije XI, koji je inače obožavao Musolinija i čiju je diktaturu zapravo omogućio u zamjenu za Lateranske ugovore, kojima je ponovo oživljena papska država, natjerao je njemačke katoličke prelate da u odsudnom trenutku podrže Hitlera da dođe na vlast. Neposredni cilj toga bijaše dobijanje konkordata sa Njemačkom, i dalji – očekivanje da će se Hitler obračunati sa Rusijom. Glavni instrument te politike ipak je bila njemačka katolička stranka Centrum, čije je vođstvo početkom tridesetih godina neprimijetno prešlo u ruke papinih ljudi.

Uslovi su, dakle, bili potpuno zreli da se fašistička crkva i nacistički antihrist sporazumiju na obostrano zadovoljstvo. Taj je dogovor, po svemu sudeći, i postignut 4 januata 1933 godine, u kući kelnskog bankara i člana Nacističke stranke, barona Šredera. Tamo su se sastali Hitler i Papen, papin tajni komornik. Uveliko je izvjesno da je Papen tada obećao Hitleru papinu podršku, dok je Hitler pristao da zauzvrat uništi komunističk ui socijaldemokratsku partiju, te zaključi sa papom svenjemački konkordat. Konačno, posledica je bila to što su katolički poslanici, svi osim jednog, u njemačkom Rajstagu, glasali za promjenu ustava koja je Hitleru omogućila da uzme u ruke cjelokupnu državnu vlast.

Dešner otkriva i malo poznati genocid Poljaka nad pravoslavnim Bjelorusima i Ukrajincima, kao i zlodjela mađarskih fašista nad pravoslavnim Rumunima nakon prisajedinjenja Transilvanije 1940. godine.

Konačno – Hrvatska, tačnije Nezavisna Država Hrvatska, i genocid nad pravoslavnim Srbima, kolektivna mora Jugoslavije, magnum crimen, koji je Dešner nazvao najgnusnijim poglavljem istorije Rimske crkve, zločinom čija „mjera gotovo prevazilazi najgore masakre hrišćanskog srednjeg vijeka“.

Ispitavši do u najsitnije detalje zločine nad pravoslavnim Srbima u hrvatskom „Eldoradu ubica“, kojima riječi Bog, vjera, papa i crkva nikada nijesu silazile sa usta, Depšner zaključuje: „Djela ustaša su bila djela crkve!“ (Mitt Gott und den faschisten). I dodaje: „Htjelo se, zapravo, takoreći ponovno uspostavljanje starog, papskog vazalnog hrvatskog kraljevstva, istrebljenje svih vjerskih tuđih elemenata i posedovanje jednog čistog naroda.“ Kao vrhunskog svjedoka Dešner navodi nikog drugog do „najkrvoločnijeg zločinca svih satelistih država“, Antu Pavelića, koji priznaje: „Zajednička ideologija koju ispovijedamo bila je zapečaćena u Rimu!“ Uostalom, Pavelić je nakon rata skrivan u rimokatoličkim samostanima u Italiji, kao „pater Gomez“ i „pater Benarez“, skupa sa zlatom opljačkanim u Jasenovcu.

Na ovu politiku Vatikana se nadovezuje i učešće katoličkgo sveštenstva u fizičkom i kulturnom genocidu, pokatoličavanjem, nad pravoslavnim srpskim narodom u Hrvastkoj. U tim nedjelima su prednjačili franjevci. Mnogi od katoličkih redovnika i sveštenika, na čelu sa nadbiskupom Stepincem, posle rata su krivično odgovarali. Pravno gledano, Vatikan snosi odgovornost i za njihove postupke, jer je Rimokatolička crkva strogo hijerarhijska međunarodna organizacija u kojoj je sva vlast položena u ruke rimskog biskupa, pape, ujedno i poglavara Vatikanske države.

Nadalje, Dešner je dao suštinske ocjene papske politike, uz podrobnu argumentaciju, od okreatanja ulijevo pape Ivana XXIII, do zaokreta pape Vojtile na pretvaranje crkve u jedan američki spoljno-politički instrument koji je imao veoma značajnu ulogu u rasturanju Sovjetskog Saveza i drugih država iza „gvozdene zavjese“. Vrlo značajan je osvrt na pregovore jugoslovenske vlade i Vatikana, važne posjete Rimu predsjednika vlade Špiljka 1968. i maršala Tita 1971 godine. Dešner veli da je time počelo i „Hrvatsko proljeće“, jedan novi talas separatizma u kome je katoličko sveštenstvo uzelo na sebe nove uloge.

Ovu raspravu zaključili bismo pitanjem: Da li je Dešner konačno ispraznio mjesto koje je zauzimao hrišćanski Bog i pripremio ga za neka druga božanstva? Odgovor može biti samo uslovan: Jeste, ali samo na Zapadu i utoliko ukoliko se pod hrišćanskim Bogom shvati predstava koju je o njemu izgradilo, prije svega, rimsko hrišćanstvo. Taj Bog, naime, ne može biti Bog jevanđelja kao bog života, već samo neko zapadno božanstvo smrti.

U Istočnoj Evropi i Prednjoj Aziji, slovensko-vizantijskom krugu, religiozna pitanja se drugačije postavljaju i traže drugačije istorijske odluke. Tu svjetsko-istorijski značaj prije može imati jedna „Kriminalna istorija islama“ (koju je Dešner započeo, na žalost nije stigao da završi).

(iz pogovora knjige „Politika rimskih papa u 20. vijeku)