Srbija

Kako su Srbi pretvoreni u “Makedonce”?

Priča o makedonizaciji vardarskih Srba, nakon dolaska Titovih komunista na vlast, nikada nije ispričana do kraja u našoj javnosti.

makedonija
Foto: Instagram

Ovo je priča o jednom Srbinu koji pripada istorijskoj grupi Srba za koje je pravo čudo da su preživeli kao takvi od 16. veka pa sve do Tita i njegove vlasti u Staroj Srbiji 1945. godine.

U pitanju su galipoljski Srbi koji su opstali kao takvi u vekovima turskog ropstva i izgnanstva u Galipolju u blizini Dardanela, ali ne mogaše da prežive komunističku Jugoslaviju i Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju!

Galipoljski Srbi su poreklom iz Pomoravlja, tačnije iz okoline Jagodine i, iz Srema, sa obronaka Fruške Gore. Njih su Turci u vreme osvajačkih pohoda Sulejmana Veličanstvenog (1520–1566) zarobili i u nekoliko talasa, koji su trajali i tokom Austro-turskih ratova u 17. veku, preselili u Tursku. U pitanju su bili Srbi ratni zarobljenici kojima su Turci ponudili u zamenu za život da se nasele u potpuno ispražnjene i depopulisane krajeve Trakije nedaleko od Carigrada, u kojima niko nije želeo da živi zbog negostoljubivog terena.

Dođe odnekud partizan, poručnik sa činom, rodom iz Strumice, crn kao Ciganin, poziva i pravi neke spiskove za vojne bukvice. Kaže da je stigla naredba da u Makedoniji nema više Srba.

Nisam bez usta da ne znam da govorim. Pitam otkud naredba, ko je potpisao, i može li da se jedan narod otpiše i upiše u drugi. On viče da sam klika, velikosrpska klika i da oni sa klikom drugačije razgovaraju.

Za moj račun, vidim da je prost, ne zna istoriju iako nosi epolete. Opet mi kaže da nema više Srba u Makedoniji i da sam ja od danas Lazarov. Lazarov nisam hteo da primim, može samo Lazarević.

Velike su to bile trzavice. On ovako, ja onako. Naposletku, nisam uzeo bukvicu sa tuđim prezimenom.

Iste trzavice imao sam sa matičarem. Upisao me “Lazarevik”, bez “ć”, sa nekom tačkom gore. I njemu sam rekao da ne primam “k” sa tom tačkom gore, jer mi Srbi imamo svoje “ć”, i da želim da me tako piše.

Sada u Pehčevu svima smetam što sam ostao poslednji Srbin od svih meštana i Galipoljaca. Ćutim i nikome ne zameram, vremena su takva.

Moj rođeni brat, Aleksandar, dugo se borio kao učitelj da opet otvori srpsku školu. Naša škola je ukinuta 1941, kada su došli Bugari. Aleksandra umalo da uhapse 1945. što je tražio srpsku školu, iako je bio skojevac i komunista. Jedva su ga odbranili naši Galipoljci. Naposletku, primio je ono “Lazarov” i da bude Makedonac,jer je to bio uslov da nastavi studije.

Imam četiri sina, matičar ih nije upisao kao Lazareviće, jer im je mesto rođenja Makedonija. Ne znam šta se u njima kuva. Jedan je lekar u Beogradu—Živko Lazarov, Makedonac.

Ja mogu da govorim srpski i makedonski. Kada govorim srpski, unuci me teško razumeju. U Bajramiču smo govorili starosrpski, nešto kao vranjanski danas.

Bajramič dođe između Belog (Egejskog mora, kako su ga Srbi zvali) i Mramornog mora, bliže ovom drugom. Mnogo se pričalo i o našem prvom selu—Učderi. Učdera je bila kamenita, kopaš zemlju 20-30 santimetara i udariš na kamenu ploču, kojom se pokrivale kuće, a i tesali krstovi kad bi neko umro. Učdera je udaljena tri sata hoda od Bajramiča, Karadža—još dalje, preko jedne velike planine.

Srbima je Bajramič prodao neki Bajram-beg, Bog te pita kada je to bilo. U Bajramiču Srbi se držali stalno jedno uz drugo, Grci prizećeni iz drugih sela, vremenom su i sami pristajali da budu Srbi, jer ih, inače, meštani, ne bi trpeli. Isto se događalo i Srbima u grčkim selima; kada prime grčki jezik, odmah izgube vezu sa svojim narodom”.

Setite se svojih predaka svi ostali Starosrbi i svoji Krsnih Slava, kao naši galipoljski Srbi—budi opet Srbin i na popisu—SRBI na popisu u Makedoniji 2021!

Komentarišite

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Nazad