Crna Gora

Kako je knjaz Nikola dokrajčio vojvodu Miljana Vukova?

Vojvoda Miljan Vukov Vešović (1820-1886) je najznačajnija ličnost u istoriji Vasojevića. Dobro su poznate njegove slavne pobjede na bojnom polju, ali manje su poznati „porazi“ koje je pretrpio u vremenu između bitaka. Najteži „udarac“ zadao mu je knjaz Nikola…

Miljan Vukov
Foto: Sedmica.me


Vojvoda Miljan zauzimao je jedno od prvih mjesta među vojskovođama crnogorskim i brdskim. Ostao je pobjeditelj nad Turcima u svim ratovima od 1862. do 1877. godine. Bio je velikan svog plemena. Nikao je iz njega, podnjivio se u njemu, posvetio mu cio svoj vijek i radio neumorno, neustrašivo za njegovu slavu i ponos.
Ni pred kakvom upornošću nije uzmicao. Imao je, što narod kaže, pečeno čelo. Zahvaljujući toj njegovoj energiji, sve je smetnje savlađivao. Kapetan i glavari bojali su se od njega kao od groma. On je bio neustrašiv, nepokolebljiv u svemu što je preduzimao.
Stari ljudi kazuju da je vojvoda Miljan bio zaista izvanredan čovjek. Kod njega nije bilo ništa izmajstorisano. Sve je kod njega bilo prosto, prirodno, bez usiljenosti. Šalu i smijeh nije podnosio. Svak se čuvao da pred njim ne izgovori kakvu slabu riječ, naročito o avanturama sa ženama. Nije nikad igrao karte. Vjerovao je u zle i dobre duhove, u mađije, u snove, hrđave je krio,a dobre kazivao i tumačio.
Knjaz Nikola je vojvodi Miljanu povjerovao često i lične tajne, jer onda državnih i nije bilo. Povjerovao mu ih je da ga bolje utvrdi uza sebe. Knjaz je Miljana nazivao raznim umilnim imenima, kao „Mane, „Čista krvi“, „Fisu“…
Knjaz je vjerovao da između Miljana i Vasojevića, s jedne strane, i Srbije s druge strane, postoji neki tajni sporazum. Stoga je bio vrlo oprezan prema njemu i prema Vasojevićima, i ukorijevao vješto to čuvstvo, da ne uvrijedi toliki narod.
Od kako je car ruski zatvorio vrata svoga dvora knjazu Danilu i knjazu Nikoli, više se nije moglo obraćati na Rusiju.
Godine 1864, knjazu Nikoli rodila se prva kćer. Nije se usuđivao pozvati ruskog cara na kumstvo. Obratio se knjazu Mihailu. Ovaj se odazvao. Krstio je dvije preko poslanika, pa i za treću izaslao prvoga svoga državnika, Jovana Ristića. Dali su joj ime Stane.
Jednog dana, Knjaz pozove svog kuma u lov. Kad je bilo vrijeme ručku, Jovan Ristić zamolio je Knjaza da mu dozvoli da se pobratimi sa vojvodom Miljanom. Knjaz je pristao i kumovao tom pobratimstvu. Taj iznenadni akt bio je neprijatan Knjazu. Ali, nije ga mogao izbjeći.
To je dalo okolini Knjaževoj povoda da odmah počne javno govoriti da između Srbije i vojvode Miljana i Vasojevića postoji neki tajnu sporazum. U stvari, nije ga bilo. Postojali su samo glasovito ime Miljanovo i njegove simpatije u srpstvu.
Miljanov stariji sin Gavro nalazio se na školovanju u Beogradu. Zbog tadašnjeg njegovog liberalizma, nije smio dolaziti u Cru Goru za više godina. Njegov mlađi brat išao je da ga vidi. Pri povratku iz Biograda, ondašnja vlada darovala mu je stotinu dukata za putni trošak. Ovaj ih je ponudio ocu, koji ih nije htio primit. Naredi mu je da ih preda Knjazu, da on sa njima raspolaže. Knjaz je ponudu odbio. Dozvolio je Todoru da ih sa njegovim blagoslovom troši. Koliko god je Knjaz blago u ovom pitanju postupio, njegova okolina nije propuštila, nešto iz pakosti a nešto iz zavisti, da i u ovom daru otkrije nekog bauka.
Vojvoda Miljan je u kući bio ćudljiv, strog i surov. Nije mu se moglo ugoditi. Ni jedno čeljade nije se smjelo čuti. To je rušilo kućni mir i zadovoljstvo. Ta njegova nesrećna crta dostigla je vrhunac prilikom pogibije njegovog brat Đoka.
Bila je mračna noć. Pokupio je svoje rođake. Pošli su Kom i donijeli mrtvo tijelo. Kad su došli kod kolibe, našao je svoju ženu đe spava, oganj utuljen. To ga je dovelo u takvu jarost da je trgao nož da je ispresijeca, jer mu je žena nehatom udarila uz obraz. Prisutni su jedva uspjeli da je spasu. Morala se skloniti kod braće.
Stvar je došla do Knjaza i Senata. Svi su nastojali da ih izmire. Sve je bilo uzaludno. Čak i prijetnje. Ostao je pri svojoj prvobitnoj odluci. Poslao joj je dio imanja. Njena braća nijesu htjela ništa primiti.
U šesdeset šestoj godini paćeničkog ali slavnog života, vojvoda Miljan je pretrpio još jedan nepreboljiv udarac. U februaru 1886, umro je naprasno njegov sin, brigadir Todor, u 33. godini života. Brigadir Todor bio je ne samo u svom plemenu, nego u cijeloj državi, istaknuta ličnost. Proslavio se u slavnim bitkama na Vučjem dolu, na Bukovoj poljani, u velikom porazu Mehmed Ali-paše na Morači 1877. godine. Spasio je Kučku brigadu od zarobljenja u bici na Novšićima, sa Arnautima, za Plav i Gusinje.
Naprasna Todorova smrt porazila je cijelo vasojevićko pleme. Ne pamti se da je ikad iko ožaljen u svom plemenu kao on.
Knjaz Nikola, umjesto da utješi ucvijeljenog oca, poslao je isljednog komesara da kazni sve one činovnike vojne koji su priješli mjeru žaljenja. Komesar je mnogim, naročito vojnim časnicima, pokidao grbove, skinuo sablje, načinio razne grubosti. Taj krajnji postupak porazio je starog vojvodu ne manje nego nenandna Todorova smrt. Umro je petnaesti dan posle njega.
Vojvoda Miljan je sahranjen u svom rodnom mjestu – Lijevoj Rijeci, kao običan vojnik. Ni knjaz Nikola, niti ko iz njegove okoline, nije dao ni jednog vidnog znaka uobijačenog sažaljenja. Jedini su mu došli na sprovod knjaz Petar Karađorđević i vojvoda Marko Miljanov.
Obzirom na zasluge pokojnog vojvode, ovaj postupak bio je u narodu mnogo komentarisan i osuđivan. Knjazu to nije bilo povoljno. Da bi umirio javno mnjenje, proglasio je da će dati prenijeti njegove kosti kod manastira Đurđevih Stupova, i onamo mu podići dostojan spomenik. Od toga nije bilo ništa.
Na jednom skupu glava, vojvoda Đuro Matanović, kad je čuo za smrt vojvode Miljana, žaleći ga istini, rekao je: „Šta smo mi prema njemu? Mi smo plemenski, a on je bio kosovski vojvoda. Neka mu je laka ova mučenička zemlja, koju je lavovski branio.“
Pisar vojvode Peka Pavlovića, Jovan Nikolić, zabilježio je Pekovo sjećanje o Miljanu: „Miljan Vukov je bio nešto drukčiji čovjek od nas iz Stare Crne Gore. Nije htio ništa i nikoga da otrpi, pa bio to i Gospodar. Planuo bi na svaku nepriličnu riječ ili uvredu koju bi neko uputio njemu ili njegovom plemenu. A bilo je takvijeh. Ti znaš kakvi su naši ljudi!
A znam ga ka’ velikog rodoljuba. On ljubi domovinu, iako ima nekijeh koji ga krive da drži nekakve odnošaje sa Srbijancima. Nije tu štete nikakve, no neka drži, i tamo su naša braća. A on neće ništa učiniti što bi naudilo ugledu i časti domovine, a zbog takvijeh veza nikome štete neće biti. Bogami, niko nije toliko zadužio Crnu Goru, poslije kuće Petrovića, koliko on“.

Komentarišite
Pretplati se na Dnevne Novosti Newsletter!
Obavestite me >
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Nazad