Identitet
Kako je izgledalo detinjstvo Šćepana Radojevića?
Sa svojih pet godina, već je počeo da čuva koze i ovce kako bi pomogao babi. Detinjstvo mu je bilo jako teško. Često je bio bosonog, go, a hranio se kačamakom ili kuvanom koprivom sa malo mlijeka.
Kada je napunio 15 godina, ostavio je babu i dvije sestre, kako bi otišao u Zagarač da nađe posao, ne bi li donio neku zaradu u kuću. U Zagarču je pogodio posao da preore zemlju nekom čovjeku, za 100 kila žita i dva para opanaka. Kako se ta njegova zemlja nalazila na granici sa turskom, on je Šćepanu Radojevom i njegovom prijatelju dao osim motika i pušku. Dok su njih dvojica orali zemlju, jedan je uvjek morao čuvati stražu.
Posle par smena straže, kada je Šćepana ponovo zapalo da nadgleda, on opazi jednog Turčina u daljini. Kada priđe dovoljno blizu, Šćepan ga ubi iz puške, uzemu konja i oružje i vrati se u Markovinu. To je učinio jer je htio da osveti oca, a od tada imao je veliku želju da ide sa hajducima u pohode.
Dva mjeseca nakon ovoga, Markovljani okupe četu i krenu da opljačkaju Turke na granici. Radojev sin je šćeo ići s njima, al pošto mu harambaša nedozvoli, jer je bio mlad i neiskusan, on ih je krišom pratio. Njega opaze hajduci na pola puta i pozovu ga da nastavi sa njima, jer je bilo kasno da ga vrate natrag. Oni su tada zaplijenili 200 brava ovaca, pobili turske čobane i krenuli natrag u Crnu Goru. Jedna turska četa saznavši za ovo krenu u poteru za njima i stignu ih. Harambaša naredi da Šćepan nastavi sa ovcama prema Markovini, a da hajduci nađu položaje odakle će dočekati Turcke.
Čim je došlo do okršaja i čim su prve puške opalile, Šćepan ostavi ovce na jednom brdu, i vrati se natrag. Prišao je sa lijeve strane Turcima zavikavši: “napred Crnogorci” i opali pušku.
Tada Turci pomisliliše da su opkoljeni i dadu se u bijeg. Harambaša sa četom krene u juriš, a mladi Šćepan izvadi jatagan i krenu za jednim Turčinom da ga posječe. No, ovaj izvadi kuburu i teško ga rani. Kada je to vidio četovođa , zavikao je : “Ubiše Šćepana Radojevog” i potrča da mu pomogne. Kada ga je uzeo na ramena vidio je da nije smrtno ranjen i to ga razveseli. Šćepan se od te rane oporavljao pap mjeseci. Sestre su ga dvorile i vidale, a njegova jaka želja za novim pohodom mu je dodatno pomogla da brže ozdravi. Čim je stao na noge počeo je ponovo da četuje. Više ga niko nije mogao od toga odvojiti!