Svetinje

Ivan Petrović Njegoš: Lovćenska Kapela je duhovni krov naše otadžbine bez kojeg smo nezaštićeni od svih vrsta oluja

„ Ja hoću da me sahranite u onu crkvicu na Lovćenu. To je moja poslednja želja koju od vas ištem, da je ispunite i ako mi ne zadate Božju vjeru, da ćete učinjeti kako ja hoću, onda ću vas ostaviti pod prokletstvom, a moj poslednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vam na dušu.”

Foto: Borba

Ove zavjetne riječi reče crnogorski vladika i vladar svom bratu Peru Tomovome i sinovcu Đorđiju Savovome u prisustvu nekoliko glavara .

Danas , te riječi jače i sudbonosnije odzvanjaju crnogorskim planimnama nego kad ih je pisac Luče Mikrokozma i Gorskog vijenca izgovorio.

Noćas , u oči praznika sv. Kirika i Julite , a pedeset godina od rušenja zavjetne crkve vladike Petra drugog , imam čast da se ovom skupu obratim prisjećajući se najznačajnih organizacija i ličnosti koji su u vrijeme jednog totalitarnog i nasilnog režima digli glas protiv vandalskog čina rušenja jedne crkve i poslednje želje velikana jednog naroda , što je u literaturi zabilježeno kao najveća umjetnička pobuna u SFRJ.

Nemoguće je pobrojati sve one koji su digli glas protiv rušenja zavjetne Kapele pa se nadam da mi neće biti zamjereno na tome što će biti i oni koje ovom prilikom neću pomenuti .

Prvi energičan glas na sam pomen rušenja crkve Svetog Petra Cetinjskog , očekivano digla je Mitropolija crnogorsko primorska na čelu sa mitropolitom Danilom Dajkovićem .

Iako se radnja dešava u totalitarni , represivni režim , protivnici rušenja zavjeta najvećeg pjesnika u Južnih Slovena su bili sve brojni i energičniji , a činjenice su se ređale kao na traci .

Pismom su se nadležnim organima oglasili crnogorski studenati sa studija u Novom Sadu, koji sa gorkom ironijom konstatuju : „Vi možete i Bog vam je dao”.

Na skupu studenata i profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu, održanom 17. juna 1970. godine, izričito je saopšten stav protiv rušenja Kapelice :

„Ako u istoriji našeg fakulteta bude zabilježen današnji skup, našim bližim i daljim potomcima izgledaće vrlo neobičan povod zbog koga je on sazvan. Naši potomci će s pravom pitati: zar je 1970. godine, u drugoj polovini XX vijeka, bilo potrebno sazivati zborove radi spasavanja kulturnih spomenika, zar čuvanje spomenika kulture nije bilo tada nešto što se razumije samo po sebi” .

Poseban pokušaj očuvanja Njegoševog zavjeta je naslovljen „Pismo najznačajnijih intelektualaca rodom iz Crne Gore upućeno na relevantne adrese vlasti . Dajući potpis toj inicijativi Mihailo Lalić je telegramski poručio : „Potpis dajem , uspjehu se ne nadam“!

Veliki broj istoričara,istoričara umjetnosti, književnika, slikara, akademika, lično i pojedinačno su izražavali svoje negativne stavove i javno negodovali.

Petar Lubarda proslavljeni slikar sa Cetinja, više puta je ukazivao na pogubnost ovakve odluke i oštro negodovao protiv nje . Iskreno voleći svoj narod i strahujući za njegovu sudbinu iznosi proročanski zaključak : ,, Proučavajući istoriju drevnih naroda došao sam do zaključka da su narodi koji su srušili svoje svete hramove doživjeli kataklizmu˝. Ne mogavši da prihvati rušenje zavjeta velikana naroda kome pripada , razočaran slomom činjenica pred golom silom stvara jednu od svojih najboljih slika, „Sumrak Lovćena“, kojom oslikava bezumno rušenje zavjetne crkve Svetog Petra Cetinjskog. Ova crnogorska „Gernika“ ostaje vječito svjedočanstvo vandalskog vremena crvenog diktata .

Jedan od najvećih jugoslovenskih i srpskih književnika, Meša Selimović užasnut zapisuje : ,, Uvijek me uzbuđivala misao da je jedna veličanstvena planina, sa skromnim grobom na vrhu, postala spomenik jednom pjesniku. Zato mi je izgledalo nevjerovatno kad sam čuo da će se taj sklad narušiti a to znamenje obesvetiti. Nažalost, ta zamisao, potpuno izvan svega što se moglo očekivati, počela je da se ostvarjue. I mada sam bio uvjeren da ništa novo ne može biti bolje i ljepše od skromne kapele na vrhu Lovćena, ipak me zaprepastila neukusnost i agresivnost makete tog nepotrebnog projekta, koji djeluje mučno svojom težinom, jezivom hladnoćom, neljudskom odbojnošću. Takvi lažno monumentalni spomenici podižu se ljudima bez djela i zasluga, vlastodršcima kojim tragovim smrde nečovještvom.

Velikom Njegošu, koji je svojim djelom sam sebi podigao spomenik, ova odbojno faraonska grobnica na odgovara ni po čemu, nikako!”

Slične stavove i razmišljanja ima Miroslav Krleža koji se nedvosmisleno protivi rušenju Kapele i kaže : ,, Ako je riječ o tome da se Meštrovićev mauzolej sa Njegoševim spomenikom podigne na Lovćenu , moje je mišljenje beskompromisno negativno“.

Veliki protivnici rušenja Njegoševog zavjeta bili su i istoričari umjetnosti koji nijesu u tom bezumnom činu rušenja mogli da nađu ni promil opravdanja svoje struke. Istorija pamti krajnje negativne stavove u liku Dejana Medakovića (praunuk Milorada Medakovića), Lazara Trifunovića, Cvita Fiskovića , Kruna Prijatelja, Ota Bihalji Merin , Luca Menašea, i dr.

Očekivano , svoj glas protiv rušenja Kapele digli su i istoričari predvođeni Petrom Popovićem , Nikom Martinovićem , Grigorijem Stanojevićem , Ristom Kovijanićem . Učešća u ovoj najvećoj umjetničkoj pobuni u SFRJ uzeli su i brojni pravnici rado se prihvatajući učešća u sudskim procesima , vjerujući da će pravna struka biti uvažena i ispoštovana jasna i precizna odredba Osnovnog zakona o zaštiti spomenika kulture koja kaže da „Niko ne smije oštetiti ili uništiti spomenik kulture “ . Koliko se vjerovalo da će pravo pobijediti nasilje uvjerio sam se čitajući jednu pjesmu koju sam našao listajući arhivu svoga đeda , a koja je njemu upućena iz Beograda :

„ A djevojke faraonke

Neka traže druge momke…

Dokle ustav i zakoni važe

I naša se tužba s njima slaže

Na Lovćenu crkva se ne ruši

Niti zavjet Njegošev uguši .

Njegoševa grobnica svetinja

Naše slave simbol i buktinja

Nju dok štite ustav i zakoni

Niko nema prava da je skloni „

Maj 1970.g. Beograd Njeguš – Eraković- Katunjanin

Pjesma je potpisana sa pseudonimom Njeguš – Eraković- Katunjanin, ali sam skoro siguran da je napisao i poslao poznati beogradski advokat Andrija Popović , brat gore pomenutog istoričara Petra, a advokat princa Mihaila u sudskom procesu za očuvanje Kapele .

Međutim, samouvjerenost pravnika da će trijumfovati nauka , slomila je gola sila onako kako je i rekao predsjednik skupštine Crne Gore Vidoje Žarković mitropolitu Danilu Dajkoviću : „Neka svi sudovi presude u korist mitropolije , Kapela se neće ponovo zidati na Lovćenu“.

Protivljenje rušenju Njegoševe Kapele dobilo je i međunarodni karakter u liku francuskog književnika, političara i dugogodišnjeg ministra kulture te zemlje Andree Malroa, koji je intervenisao da se to ne radi, a koji je iz svog iskustva rekao jednu besmrtnu istinu: „Ko se plaši svojih spomenika, taj živi u teškom bunilu i živi u vječnom neznanju.“

Očekivano, potomci porodice Petrović Njegoš bili su protivnici rušenja zavjeta njihovog velikana.

Zvanično , kao protivnici rušenja Njegoševe zavjetne crkve istupili su dr prava Andrija Petrović Njegoš, sin vojvode Boža, dok je unuk kralja Nikole Petrovića, Mihailo Mirkov Petrović Njegoš,vodio sudski postupak i slao pisma na sve strane, među kojima i pismo tadašnjem poglavaru Rimokatoličke crkve papi Pavlu VI. Na pomenuto pismo u vezi kojeg je dobio obavještenje da je isporučeno , nikad nije dobio odgovor. Razočaran takvim pristupom Vatikana zapisao je : „Svi su oni jednaki, mojem su đedu uzeli Skadar – rušenjem Kapele nastavljaju stare poslove“.

Glas protiv rušenja crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu nije se čuo samo od intelektualaca . On je stizao i od tamo đe se vlastodršci nijesu nadali .

Koliko god su intelektualci i kulturni radnici patili i bili nezadovoljni rušenjem zavjetne Kapele , djeluje mi da je ta patnja još više gorela u dušama običnih ljudi koji su sa bolom u duši gledali rušenje svetinje , nemoćni da bilo što preduzmu .

Tako je vrlo zanimljivo svjedočenje Njeguša, Vasa Čavora koji je u vrijeme rušenja Kapele radio kao radnik obezbjeđenja i dizao i spuštao rampu za prolazak vozila u Ljubinom potoku na oko pet kilometara od Kapele .

Radi racionalizacije vremena to svjedočanstvo će se naći u mojoj pisanoj varijanti koja će biti objavljena u zborniku radova .

Rušenje Njegoševe zavjetne crkve počelo je na praznik sv. Kirika i Julite . Taj 28.07.1972.g. Bio je petak, dan kada je raspet naš Gospod Isus Hristos . Smjerno čekamo neđelju i Vaskrsenje naše svetinje , duhovnog krova naše otadžbine bez kojeg smo nezaštićeni od svih vrsta oluja i nevremena.

(Besjeda Ivana Petrovića Njegoša na završetku Okruglog stola “50 godina od razaranja Njegoševe kapele na Lovćenu”, izgovorena pred crkvom Preobraženja Gospodnjeg na Ivanovim koritima, u neposrednoj blizini ostataka lovćenskog hrama Svetog Petra Cetinjskog)

(Mitropolija.com)

Komentarišite

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Nazad