Srbija

Govor vladike Nikolaja na Vidovdan 1916. godine

Ovaj govor vladike Nikolaja Velimirovića na Vidovdan 1916. godine u Londonu sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim!

Vladik Nikolaj
Foto: Katera.news

“Gospodo i prijatelji!

Došao sam iz Srbije, iz Evropske ponoći. Tamo nigdje ni zračka svjetlosti. Sva je svjetlost pobjegla sa zemlje na nebo i jedino nam odozgo svijetli. Pa ipak, mi nejaki u svemu, sada ovako, jaki smo u nadi i vjeri, u skoro svanuće dana. Zahvalan sam lordu arhiepiskopu, Konken Beriskom, koji mi je omogućio da na sveti Vidovdan, ovog ljeta gospodnjeg 1916. godine, u ovoj prekrasnoj crkvi Svetog Pavla, pred njegovim Visočanstvom, kraljem Džordžem petim i najuglednijim Englezima mogu da vam se obratim.

Gospodo i prijatelji! Cijeli dan juče, proveo sam razgledajući ovaj veličanstveni hram, koji je ponos Engleske i hrišćanstva. Ja sam vidio, da je on sagrađen od najskupocjenijeg materijala, donešenog iz raznih krajeva imperije, u kojoj sunce ne zalazi. Vidio sam, da je sagrađen od granita i mermera, koje su ispirali talasi stotine mora i okeana. I da je ukrašen zlatom i dragim kamenjem, donijetim iz najskupocjenijih rudnika Evrope i Azije. I uvjerio sam se da se ovaj hram, s pravom ubraja, u jedno od arhitektonskih čuda svijeta.

No, gospodo i prijatelji! Ja dolazim iz jedne male zemlje na Balkanu, u kojoj ima jedan hram, i veći, i ljepši, i vrijedniji, i svetiji, od ovog hrama. Taj hram, se nalazi u srpskom gradu Nišu, i zove se Ćele kula. Taj hram je sazidan od lobanja i kostiju mog naroda. Naroda koji pet vijekova stoji, kao stamena brana Azijatskom moru, na južnoj kapiji Evrope. A kad bi sve lobanje i kosti bile uzidane, mogao bi se podići hram trista metara visok, toliko širok, i dugačak, i svaki Srbin bi danas mogao podići ruku i pokazati. Ovo je glava moga dede, moga oca, moga brata, moga komšije, moga prijatelja, kuma.

Pet vijekova, Srbija lobanjama i kostima svojim brani Evropu, da bi ona živjela srećno.

Mi smo tupili našim kostima turske sablje i obarali divlje horde, koje su srljale kao planinski vihor na Evropu. I to, ne za jednu deceniju, niti za jedno stoljeće, nego za sva ona stoljeća, koja leže između Rafaela i Širera. Za sva ona, bijela i crvena stoljeća, u kojima je Evropa vršila reformaciju vjere, reformaciju nauke, reformaciju politike, reformaciju rada, reformaciju cjelokupnog života. Rječju. Kada je Evropa vršila smijelo korigovanje i ljudi iz prošlosti, i kada je prolazila kroz jedno čistilište, tjelesno i duhovno. Mi smo, kao strpljivi robovi, mi smo se klali sa neprijateljima njenim, braneći ulaz u to čistilište. I drugom rječju.

Boj na Kosovu

Dok je Evropa postajala Evropom, mi smo bili ograda njena, živa i neprobojna ograda, divlje trnje oko pitome ruže. Na Vidovdan, 1389. godine, srpski knez Lazar, sa svojom hrabrom vojskom, stao je na Kosovu Polju, na branik hrišćanske Evrope, i dao život, za odbranu hrišćanske kulture. U to vrijeme, Srba je bilo koliko i vas Engleza. Danas ih je deset puta manje.

Gdje su? Izginuli, braneći Evropu. Sada je vrijeme da Evropa Srbiji vrati taj dug.”

Komentarišite
Pretplati se na Dnevne Novosti Newsletter!
Obavestite me >
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Nazad