Identitet
FRANŠE D’ EPERE: Srbi su nesalomivi!
Dan kapitulacije Njemačke u Prvom svetskom ratu je državni praznik u Republici Srbiji koji se obilježava 11. novembra. Ovaj datum podsjeća na dan kada su, 11. novembra 1918. godine u željezničkom vagonu u Kompijenu, sile Antante potpisale primirje sa Njemačkom i time okončale Prvi svjetski rat.
Austro-ugari su u Prvom svjetskom ratu ubili 1.300.000 Srba, trećinu stanovništva, odnosno 60 odsto muške populacije. Svi upadi austrougarskih snaga u Srbiju bili su praćeni antisrpskom histerijom, okrutnim ponašanjem prema civilima, iako je na zauzetim teritorijama ostala samo nejač, pa i ona u srazmjerno malom broju, jer je stanovništvo u masama bježalo zajedno sa svojom vojskom koja se povlačila…
Pokušaću da dočaram veličinu i ljudskost srpskog vojnika, na koju su mnogi zaboravili, kroz riječi stranaca i neprijateljskih komandanata koji nijesu imali nimalo razloga da uljepšavaju lik srpskog vojnika.
Viljem Drugi, njemački car, iznio je pregršt pohvala na račun srpske vojske. Svojim vojnicima je rekao: „Heroji, ja vas šaljem u jedan novi rat protiv jedne male, ali vrlo hrabre nacije. To su Srbi koji su u toku tri rata, protiv Turske, Bugarske i Austro-Ugarske, dali svijetu dokaze visokih ratničkih vrlina i najvećih vojničkih sposobnosti i koji su na zastavama poprskanim krvlju napisali za ove četiri godine samo najveće i najslavnije pobjede!“
Francuski maršal Franše D’ Epere sa ponosom je isticao to što je jedno vrijeme predvodio srpsku vojsku: „To su seljaci, skoro svi; to su Srbi, tvrdi na muci, trezveni, skromni, nesalomivi; to su ljudi slobodni, gordi na svoju rasu i gospodari svojih njiva. Ali, došao je rat. I kako su se odjednom za slobodu zemlje, ti seljaci bez napora, pretvorili u vojnike najhrabrije, najistrajnije, najbolje od svih… zbog kojih sam gord što sam ih ja predvodio, rame uz rame sa vojnicima Francuske“.
Po završetku ratova 1912-1913. godine, francuski pukovnik Furnije isticao je veličinu našeg čovjeka i našeg vojnika: „Vratio sam se iz rata u Makedoniju ispunjen divljenjem prema srpskom vojniku. Hrabar, disciplinovan, izdržljiv, on podnosi sa čašću sve tegobe i oskudice u jednom ratu u kome su materijalne pogodbe izvanredno surove i teške; on je vršio svoju dužnost sa samoodricanjem i prožet najčistijim rodoljubljem…“
Flora Sandes je pokušala 1917. godine da demantuje sve glasine koje su o Srbima kružile: „Ljudi koji nisu ništa znali o srpskom narodu, više puta su me pitali zar me nije strah da se krećem među ljudima za koje oni misle da su divljaci, dok je, u stvari, sasvim suprotno. Ne mogu zamisliti ništa manje vjerovatno nego da me napadne srpski vojnik. Ja bih se osjećala sigurnije šetajući po nekoj varoši ili selu u Srbiji, ma u koje doba noći, nego u mnogim engleskim i drugim evropskim varošima“.
U crkvi Ružici u Beogradu, ispovedajući se, jedan srpski vojnik je rekao nešto što je kasnije i drugima priznao: „Zarobljene i ranjene nisam dirao, na nemoćne nisam dizao ruku. To je bila istina: ja sam samo branio sebe i svoje drugove i zemlju svoju, na tuđe nisam išao“.