Identitet

DOKTORSKA DISERTACIJA: Tihi i Prle su bili četnici!

Na univerzitetu u Novom Sadu, Rade Ristanović je nedavno odbranio doktorsku tezu o beogradskim ilegalcima tokom Drugog svetskog rata.

Tihi i Prle
Foto: Sedmica.me

PIŠE: Miloslav SAMARDžIĆ

Mlada generacija istoričara kuca na vrata, a starima – komunistima – je sve teže da vrata drže zatvorenim. To se odlično vidi po doktorskoj disertaciji Radeta Ristanovića, pod naslovom “Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944)“. Disertacija je odbranjena ove godine, na Univerzitetu u Novom Sadu. Ristanović je napisao do sada ubedljivo najbolji, a verovatno i najobimniji rad na ovu temu (729 strana, sa 2.663 fusnote, uglavnom sa pozivom na dokumenta), iako mu je mentor bio jedan od najvećih komunista među istoričarima, dr Predrag Marković, aktuelni pomoćnik predsednika Socijalističke partije Srbije.

To što je stari Marković bio mentor mladom Ristanoviću, najpre je uticalo na naslov disertacije. Realno, naslov bi trebalo da glasi: “Otpor Kraljevske Jugoslovenske vojske (četnika) u Beogradu od 1941. do 1944. godine“. To se zaista i vidi u ovoj disertaciji. Ristanović, pored ostalog, navodi i sledeće: “Na posleratnom isleđenju upitan od strane islednika da odredi ključnog neprijatelja nemačke obaveštajne službe na teritoriji okupirane Srbije, Ludvig Tajhman je odgovorio da je na ovom prostoru kao glavni protivnik istupao Ravnogorski pokret i da je isti u njihovim očima bio ‘ništa drugo no jedna engleska pomoćna armija na Balkanu’.“

Međutim, pošto dosadašnji “naučni“ radovi o beogradskim ilegalcima, četnike ili nisu pominjali, ili su ih pominjali kao “saradnike okupatora“, to nije moglo tek tako da prođe. Disertacija je podeljena na tri dela: civilni otpor, komunistički pokret otpora i beogradski ravnogorci.

Najuspešnija akcija komunista bilo je paljenje vozila u garaži “Ford“ u Grobljanskoj ulici (danas Ruzveltova), 26. jula 1941. Zapaljeno je 19 kamiona i automobila, a 10 autobusa je teško oštećeno. O ovome je snimljena jedna epizoda TV serije “Otpisani“, s tim što je ključni detalj izostavljen: garaža uopšte nije bila čuvana.

Najveća akcija četnika ne može se uočiti u ovoj disertaciji, ali, poređenja radi, u jednom momentu na železničkoj stanici u Lapovu “ležalo“ je 150 pokvarenih železničkih vagona. Ako je kapacitet ovih vagona sto puta veći od kapaciteta onih 19 kamiona i automobila, to i dalje ne bi bila realna srazmera prostora koji bi komunistički i četnički ilegalci trebalo da dobiju u jednom radu. Pošto je ovo samo jedan primer sabotaže beogradskih četničkih ilegalaca.

Uoči rata, KPJ je u Beogradu imala oko 224 člana, što je podatak koji se veoma retko može naći. Deluje realno, jer ih je u celoj zemlji bilo oko 1.500, a u Kragujevcu, na primer, 107. Samu građu javnost nije videla, tj. nema konkretnih dokaza da je SKOJ u Beogradu imao toliko članova, već nekome treba da se veruje na “časnu partijsku“. Uzgred budi rečeno, velike parlamentarne stranke imale su mnogo više omladinca, a najviše su ih imali Sokoli. Na “časnu partijsku“ procenjen je i broj simpatizera Komunističke partije u prestonici – oko 2.000.

Šef beogradskih ilegalaca – ono što bi trebalo da je “Tihi“ u TV seriji “Otpisani“ – bio je Miloš Matijević, stolar iz Kerestinca u Hrvatskoj. Drugi čovek bio je advokatski pripravnik iz Crne Gore, Đuro Pucar Stari. On je bio jedan od retkih sa završenim fakultetom, ali i školom rezervnih oficira, pa se pojavljivao i u ulozi instruktora.

Specijalna policija je do kraja rata uhapsila ukupno 880 članova KPJ, skojevaca i komunističkih simpatizera u Beogradu. Oni su doživeli sledeću sudbinu: 41% je streljano, 18% pušteno nakon izdržavanja kazne, 15% odvedeno je na prinudi rad, 13% nismo uspeli da utvrdimo dalju sudbinu, 8% je sprovedeno u Smederevsku Palanku (ljotićevski zavod za prevaspitanje – prim. M.S.), 3% ubijeno je tokom istrage i 2% predato je drugim delovima okupacionog režima.

Najviše akcija komunisti su u Beogradu izveli tokom 1941, a najviše hapšenja bilo je tokom 1942. godine. Posle tih hapšenja, komunistička organizacija u Beogradu, u pravom smislu reči, nije ni postojala. Ovo su takođe podaci koji se kriju od javnosti, uz ostavljanje utiska da je malte ne pola Beograda stalo uz jednog bravara i jednog stolara iz Hrvatske. U stvarnosti, dakle, njihov broj – članova partije, SKOJ-a i simpatizera – jedva da je prelazio 1.000 i to su mahom bili mladi i slabo obrazovani ljudi. Reč je ne samo o opštem, već i o vojnom obrazovanju. Na primer, komunisti su imali tri radionice za izradu eksploziva i sve tri su eksplodirale u pokušajima da se naprave paklene mašine, sa fatalnim ishodima.

Ristanović nastavlja: “Primer koji najbolje svedoči o neefikasnosti beogradskih komunista u ovom periodu, jesu pokušaji paljenja i onesposobljavanja motornih vozila. Od 14 akcija ovakvog karaktera (ne računajući pomenutu garažu – prim. M.S.), ni jedna nije rezultirala paljenjem vozila u potpunosti, pet puta registrovana je manja materijalna, a ostale akcije nisu prouzrokovale štetu.“

Kada je reč o atentatima, statistika je sledeća: “Od predratnog i boljševičkog iskustva u izvođenju atentata, komunistički ilegalci u Beogradu mogli su samo da akumuliraju teoretsko znanje. U poglavlju o kadrovskim kapacitetima istakli smo da beogradska organizacija nije imala ljude koji su bili obučeni za izvođenje atentata… Nakon 31 akcije mete su doživele sledeću sudbinu: 12 (39%) je ostalo neozleđeno, 10 (32%) je ranjeno i 9 (29%) je ubijeno. Atentatori koji ne mogu da se dogovore ko će da puca, koji uspevaju da iskoriste oružje, ali ne pogađaju metu…“

Najveća mana disertacije, u delu o komunistima, leži u prećutkivanju saradnje Tita i njegovih drugova, kao i sovjetske ambasade u Beogradu, sa Nemcima, u periodu pre 22. juna 1941. godine. Ristanović je to morao saznati, ali, izgleda, prevagla je Markovićeva odluka.

Neka vrsta osnivačkog sastanka beogradske vojne četničke organizacije održana je 17. maja 1941. godine (u kafani “Šest topola“, koja i danas postoji, a pod firmom da je nekome od oficira toga dana krsna slava – prim. M.S.) Za komandanta je izabran major Žarko Todorović “Valter“, elitni oficir Obaveštajnog odseka Glavnog đeneralštaba. Posle Todorovića, najistaknitiji komandant bio je kapetan Aleksandar Mihajlovićev “Vili“, njegov kolega iz pomenutog odseka u Đeneralštabu.

Ristanović piše: “Podaci iz vojničke karijere u međuratnom periodu Mihajlovića navode nas na zaključak da su vodeći ljudi JVuO sproveli konkurs za mesto komandanta Beograda, sumnjamo da bi našli idealnijeg kandidata od ovog oficira.“

Bilo je tu još sjajnih oficira. Posebna vrednost Ristanovićeve disertacije je što donosi biografske podatke za veliki broj ljudi, koji ne smao što nisu poznati, nego ih je i veoma teško naći.

Ristanović poimenice pominje oko 200 oficira i podoficira – starešina beogradske ilegalne vojne organizacije. Prema izveštaju “Vilija“ s početka 1944, ovi oficiri imali su pod komandom sledeće ljudstvo: “„5.119 ljudi, a od toga za sigurnu akciju u prvih 24 sata – 3.398 naoružanih ljudi, 80 vozila i 4 radio stanice.“

Sem vojne, četnici su u prestonici imali i civilnu organizaciju. Na njenom čelu bili su advokat dr Vojislav Vujanac, penzionisani činovnik Ministarstva saobraćaja Jovan Pašić, Miodrag Mima Marković, sin profesora Beogradskog univerziteta Bože Markovića (inače člana CNK KJ), dr Mladen Žujović, dr Vlastimir Petković, Dragan Bojović, Đorđe Janjić, dr Vojin Andrić…

Sredinom 1943. Civilni štab je preimenovan u Upravni štab, na čelu sa inženjerom Borom Radenkovićem. Među istaknute civilne ilegalce spadao je i inženjer Luka Špartalj (rođen 30. oktobra 1898. u Beogradu, završio fakultet u Ganu, Belgija, vlasnik jedne fabrike).

Pored vojnog i civilnog, general Draža Mihailović osnovao je u Beogradu još jedan štab, na čelu sa inženjerom Petrom Milićevićem (“Ante“). Kako navodi Ristanović, ovo nije bilo odraz nepoverenja prema vojnom i civilnom štabu, već “potrebe da se u najvažnijem gradu u okupiranoj Jugoslaviji obezbedi još jedan kanal koji će izvršavati specijalne zadatke za Vrhovnu Komandu“. Prvi među ovim specijalnim zadacima bila je sabotaža.

Poseban je bio i Omladinski štab, a veće jedinice, poput Gorske kraljeve Garde kapetana Nikole Kalabića, imale su u Beogradu sopstvene ilegalne mreže.

Kao neke od mera konspiracije, Ristanović navodi održavanje sastanaka u parkiću ispred Ratničkog doma (sedište Gestapoa), onda stavljanje ključnih ljudi iz kvislinškog aparata, koji su radili za četnike, pod slovo Z, kao i presvlačenje u nemačke uniforme. Ovo presvlačenje bilo je dosta zastupljeno u TV seriji “Otpisani“, ali, kako izgleda, komunistički ilegalci nikada to nisu izveli.

Sabotažne akcije u saobraćaju, industriji, rudnicima – uopšte u svemu što koristi Nemcima, Vrhovna komanda je naredila februara 1942. godine. Ristanović navodi niz primera tih akcija, ali, to je daleko od realnog broja (možda se više može naći u Bundes arhivu; u Srbiji, svakako u Vojnom arhivu, ali izgleda da Ristanović nije pregledao dovoljno kutija dokumenata Vrhovne komande).

O atentatima četničke ilegale u prestonici, Ristanović kaže: “Suprotno filmografskom stereotipnom prikazu četnika koji upotrebom hladnog oružja bez razloga ubijaju po Beogradu, raspoloživi primarni izvori pokazali su da je ravnogorska organizacija u Beogradu birala svoje mete. Na nišanu našli su se kolaboracionisti, komunisti i doušnici policijskih i obaveštajnih organa za koje je organizacija procenjivala da nanose najveću štetu pokretu. Primer ubistva Masalovića i Đorđevića pokazatelj je da je Štab br. 2 (Komanda Beograda – prim. M.S.) bio sposoban da organizuje i izvede atentate na najviše dužnosnike.“

Dok je komuniste u prestonici gonila Nedićeva Specijalna policija, četnici su imali neuporedivo moćnije neprijatelje. Ristanović piše: “Glavne perjanice okupacionog režima za borbu protiv ravnogoraca bili su službenici Gestapoa koji su radili u referatu IV A 3. Na čelu referata nalazio se SS kapetan Hajnrih Brandt, a funkciju zamenika obavljao je Fric Everding. Za razliku od drugih odseka antiravnogorski je imao brojno osoblje, jer se usled nepoverenja u najvećoj meri nije oslanjao na kolaboracionističke policijske strukture. Pored sopstvenog ljudstva referat IV A 3 uspeo je da izgradi široku agentsku mrežu.“

Pored Gestapoa, ilegalce je lovila j nemačka vojna obaveštajna služba – Abver.

Trećeg velikog neprijatelja četnika u Beogradu, Ristanović opisuje sledećim rečima: “Obaveštajna služba podređena Vojnom zapovedniku za Srbiju Ic predstavljala je još jedna od obaveštajnih struktura koja je bila uključena u obrađivanje JVuO kompleksa. Za ovu temu važno je ukazati na ličnost majora Frica Milera. Ovaj oficir za vezu imao je jedini stalni kontakt sa Abverom i odobrenje da dobija informacije od radio prislušnog sektora, čime je bio upućen po svim linijama u antiravnogorsku delatnost okupacionog aparata. Ima je svoju mrežu agenata i samostalno je vršio i saslušavao lica koja su uhapšena uz pomoć informacija sakupljenih prisluškivanjem JVuO radio veze. Prilikom hapšenja ravnogoraca po nalogu Abvera i službe Ic upotrebljavana je Tajna vojna policija Geheimen Feldpolizei (GFP) Gruppe 20.“

Četvrti po snazi neprijatelj četnika u prestonici bili su ljotićevci: “Izuzetnu revnost u praćenju rada JVuO pokazivali su pripadnici obaveštajnog odseka SDK, što je i razmunjivo s obzirom na neprijateljstvo koje do poslednjeg dana okupacije vladalo između navedenih faktora.“

Peti je bio “Srpski Gestapo“, na čelu sa Strahinjoj Janjićem, koji se odvojio od ljotićevaca.

Šesti, i najslabiji neprijatelj, bila je Specijalna policija, tj. njen Treći odsek – Anti D.M. odsek, na čelu sa ruskim emigrantom Nikolajem Gubarevim.

“Ravnogorci su kao protivnika imali jednu od najboljih obaveštajnih službi toga doba“, zaključuje Ristanović.

Kada je reč o četničkoj ilegali u Beogradu, najveća mana disertacije je što nema ni približnih podataka o broju uhapšenih i streljanih “D.M. pristalica“. Glavni razlog, opet Markoviću na dušu, može biti taj što je već dosta precizno utvrđen broj uhapšenih i streljanih po osnovu komunizma. Ako je samo u knjige logora na Banjici upisano oko 22.000 imena, a komunista je uhapšeno 880, šta bi javnost mogla da zaključi? Ako je streljano oko 400 komunista, dok se broj streljanih na Jajincima meri desetinama hiljada, kako bi Subnor, Socijalističlka partija, i ostali komunisti, i dalje mogli da idu tamo i ubiru političke poene?

Komentarišite

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Nazad