Razlog? Samo traže da se bulevar pored njihovih kuća privede namjeni, da bude bezbjedan za njihovu djecu i da imaju dostojne uslove za život.
Ni pet mjeseci kasnije im niko ne može skinuti osmijeh sa lica, čak ni kad umorni sa svojih poslova izađu na ulicu. Ipak, iz Gradske uprave ih ignorišu, kao da nisu ljudi, kao da protestuju iz dosade – kao da ne postoje.
Ovo nije stvar politike, niti stvar izbora, niti kampanje. Ovo je ljudska i životna stvar. Umjesto da sjedim kući, ja biram da budem sa njima i budem jedan od njih. Pa nek misli ko šta hoće.
Ljudi, uz vas sam – Kao otac, kao sugrađanin, kao Podgoričanin. Kao čovjek.