Identitet

Crveni teror(isti)

Geri Morson, američki slavista specijalizovan za rusku istoriju, precizno dočarava intelektualnu atmosferu Rusije u drugoj polovini 19. vijeka: „Riječ ‘inteligencija’ potiče iz ruskog jezika, u kojem je iskovana oko 1860. Ona nije bila sinonim za intelektualce, obrazovane ljude, a ponajmanje za one koji vrednuju nezavisnu misao. Zahtijevana uvjerenja uključivala materijalizam, ateizam, neku vrstu socijalizma ili anarhizma i revolucionarnost, koja je podrazumevala vjeru u revoluciju ne kao sredstvo, već kao nešto vrijedno samo po sebi”.

Lav Trocki
Foto: Sedmica.me

Osim toga, on prenosi i zapažanje Nadežde Mandeljštam, koja u svojim memoarima „Nadom protiv nade“, u kojima piše o životu pod Staljinom, primećuje: „Ono odlučujuće čemu je inteligencija robovala nisu bili teror ili podmićivanje (mada sam Bog zna da je bilo dovoljno i jednog i drugog), već riječ ‘revolucija’, koje niko od njih nije mogao da se odrekne. To je riječ kojoj su podlegle čitave nacije, a njena sila je takva da se čovjek zapita šta će našim vladarima i dalje zatvori i smrtna kazna

Prije svega, problem sa boljševičkom i na koncu svakom revolucionarnom idejom je u tome što ona u param-parčad razbija tradicionalne moralne i etičke postulate.

Tako je revolucionarna inteligencija stvorila jedan potpuno novi moral, čija formula se najbolje reflektuje kroz reči anarho-teroriste Sergeja Nečajeva – autora čuvenog Revolucionarnog katehizisa – koji je rekao da je sve što promoviše revoluciju moralno, a sve što je sprečava je nemoralno.

U skladu sa tom formulom, Lenjin i Trocki su se držali principa da ne samo da Partija nikada ne greši, nego da je ispravno šta god partija uradi baš zato što je to uradila partija. Kako je Partija agent same istorije, njena djela su po definiciji moralna. Iz toga proizilazi da je saosjećanje prema klasnim neprijateljima neizbježno nemoralno. Decu učimo da prevaziđu prirodnu sebičnost, ali boljševici su ih učili da prevaziđu prirodnu saosećajnost koja bi mogla da stane na put hladnokrvnog ubijanja klasnih neprijatelja… Uzdržavanje od mučenja je, kako je smatrao Trocki, bila ‘najpatetičnija i najbednija liberalna predrasuda’.

O psihološkom profilu Lava Trockog, čovjeka koji je nakon Revolucije bio najglasniji zagovornik uvođenja takozvanog „Crvenog terora“, dosta svjedoče njegove reči koje je napisao u sopstvenoj autobiografiji . Prepričavajući svoj intimni doživljaj jedne Tolstojeve drame, Trocki svedoči da su se kod njega u najranijem detinjstvu ispoljili tragovi ličnosti sa primetnim odsustvom bilo kakve empatije prema drugim bićima. Ovako on evocira svoje utiske nakon čitanja:

„Ona (Tolstojeva drama) je na mene ostavila mnogo slabiji utisak nego što su se moji vaspitači plašili. Najtragičniji djelovi, kao onaj gde saznajemo kako je zadavljeno dete i kako su krckale njegove male kosti, nisu na mene ostavili utisak strašne realnosti… što znači da me sve u svemu nisu uopšte dirnuli”. Osim toga, on na jednom mestu direktno pokazuje svest o tome da je struktura njegove ličnosti bila satkana od elemenata koji su pogodovali razvoju tvrdih revolucionarnih uverenja: „Škola mi je… usadila seme mržnje prema onome što postoji na ovom svijetu. U svakom slučaju, to sjeme nije palo na kamenito tlo”.

Sličan je slučaj i sa Lenjinom. Ukazom od 15. septembra 1918, koji je on predložio, boljševici su sebi dodijeli ekskluzivno zakonsko pravo da osnivaju koncentracione logore i izriču smrtne presude bez prethodnog sudskog postupka. Ali i pre ovog ‘zakonskog pokrića’ Lenjin i njegovi ‘crveni sledbenici’ su u februaru iste godine izvršili masovna strijeljanja i organizovali prijeke sudove za streljanje talaca. Još tada su svu vlast da raspolažu ljudskim životima prigrabile boljševičke trojke, sastavljene uglavnom od šesnaestogodišnjaka i sedamnaestogodišnjaka, koje su mogle da ubijaju na licu mesta, po nahođenju i bez ikakvih dokaza protiv žrtve.

Lenjin je gotovo preslikao Robespjerov Prerialski zakon od 10. juna 1794 (iz Francuske revolucije) kojim je režim terora doveden do vrhunca, i u kojem se takođe nije sudilo po pravnim, nego „po moralnim dokazima”, naravno u skladu sa specifičnim viđenjem morala koji je propovijedala Revolucija, a koji nema dodirnih tačaka sa Kantovim kategoričkim imperativom u čijem središtu se nalazi čovjek kao ljudsko biće?

(odlomak iz eseja „Revolucija i moral“, Aleksandra Vujovića)

Komentarišite

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Nazad