Kao pripadnici međunarodne zločinačke organizacije, potpomognuti sovjetskom vojnom silom, po oprobanim i specijalno razrađenim uputstvima zloglasne Kominterne, zdušno su doprinijeli masovnom oduzimanju života i potom imovine, nevinih građana. Od pokretne imovine, pa do kuća, stanova.
Jedan od prvih posleratnih doseljenika na Dedinje (na slici), Peko Dapčević je upao u kuću Savčića u Užičkoj ulici, a kasnije se premjestio na imanje pokojnog Milutina Stanojevića, industrijalca u Tolstojevoj, kome je imovina inače oduzeta za potrebe izgradnje ambasade.
Po oslobođenju Beograda, 20. oktobra 1944. godine, ulicama su se raštrkali oslobodioci, a neki odmah zaposjeli i strateške kote, zauvijek dislocirajući starosjedioce. Pošto su im oteli kuće i svu imovinu, mnoge su i fizički likvirali.
Kada je građen stadion grafičara na Topčideru, pronađene su ljudske kosti, cipele, telefonska žica za vezivanje. Posmrtni ostaci su potom sahranjeni u porti manastira Vavedenje.
Svi ti stradali ljudi su po oslobođenju Beograda dovođeni iz zatvora za 12. kvart (današnja zgrada Art televizije) pa strijeljani i zakopani u rovovima koji su ostali posle rata. To je stradalište civila sa Dedinja i Senjaka. Na tom prostoru su neobilježeni grobovi onih čiji je grijeh bio što su stanovali u okolini i bili vlasnici fabrika i lijepih kuća.
Prema dostupnim saznanjima, u toj jami nalaze se, između ostalih, tijela dr Milorada Ivanića, novinara i direktora pozorišne trupe „Centrala za humor“, Slavka Popadića, vlasnika fabrike čokolade, Mileta Petrovića, vlasnika beogradske kafane „Oplenac“, Mike Veselinovića, vlasnika fabrike metala… Svima je zajedničko da su ubijeni bez presude.
Bez suđenja je strijeljan i daroviti crtač stripova Veljko Kockar, tvorac Bate Kaktusa, dobroćudnog lika u obliku kaktusa. Imao je samo 24 godine. Krivica mu se ogleda u objavljivanju stripova tokom okupacije.
Ako su po Banjici i Dedinju za egzekucije bili zaduženi pripadnici Šeste ličke, po Senjaku su taj posao vršili likvidatori iz Osme crnogorske brigade. Major Ozne, Milan Tešić, poznat po čežnji „jedva sam čekao da dođem u Beograd i prespavam na dedinju sa sve ličkim blatom na čizmama“, decenijama kasnije je priznao: „Ako mene sada pitate šta se dešavalo 1944, trebalo bi da kažem: O slobodo, koliko je zločina učinjeno u tvoje ime.“ Priznaje da je u Beogradu strijeljano blizu 10.000 građana, bez suđenja. Samo u kvartu u kojem je komandovao, ubijeno je 800 civila.
Zloglasni oznaš tog kvarta Bata Živančević ovako se ispovijedio: „Čovjeku, kojeg je trebalo da likvidiram, stavljao sam pištolj u usta. Jedan me molio i govorio: ‘Sinko, imam dva sina kao što si ti!’. Ja sam opalio i razneo im glavu. Tada sam pomislio da sam učinio veliku stvar za partiju.“
Božidar Zec, komesar 8. crnogorske brigade koja se tu isticala „čišćenjem“ pred polazak na Sremski front, priznao je: „S ponosom smo se borili pa kad smo stigli ovdje građani su nas oduševljeno dočekali. Još prve večeri donosili su nam prijave, davali imena i adrese izdajnika. Danas vidim, mi smo vjerujući njima, olako presuđivali i strijeljali. Mnogo ljudi je strdalo i ne mogu da pežalim što će ljaga pasti na 8. crnogorsku brigadu.“
Danas, umjesto da se deset hiljada nevino stradalih Beograđana proglase mučenicima, i da im se podigne crkva na Dedinju, ruski ministar Lavrov zajedno sa Vučićem podiže spomenik petokraci i iz Moskve donese vječnu vatru komunizma, da nas podsjeća na dan kada su nam Sovjeti uvalili Tita i u naredna četira mjeseca, poznata pod imenom „crveni teror“, pobili 55.000 Srba, bez suđenja, po kratkom postupku.
