Kada je Crna Gora okupirana, Bogdan se sa svojom ženom Stakom nalazio u jednoj čobanskoj kolibi u Vrmošu blizu Gusinja. Došla jednoga dana austrijska patrola i zatražila Bogdana da predade crnogorski revolver, koji je uvijek nosio za pojasom.
– Nemojte mi, ljuđi, uzimati oružje koje nosim, evo, cio vijek, pošto mi je to jedino imanje. –
Moraš ga dati!
– Nemojte, dobri ljuđi, urazumite se…
– Moramo!
– Kad morate, ja vas molim, pošaljite toga vašega starješinu, koji vam je naredio, da sa njim nešto progovorim i da njemu oružje predam. Jer i ja sam bio neki prvak u pleme, pa mi se čini nisko da vama predajem oružje. Žandarmi su Bogdanovu želju saopštili vahtmajstoru.
Kad je ovaj došao, Bogdan će mu:
– Nemojte mi uzimati ovaj revolver, jer kao što vidite, živim u ovim planinama i ovo mi je jedino oružje da se branim od zvjeraka.
– Moram i predaj oružje kao i svi drugi.
– E, kad je tako, baš da vam ga i dadnem!
Potegne revolver iza pojasa i sa dva metka munjevitom brzinom ubije vahtmajstora i cugsfirera.
Žandarmi su odmah pritrčali i na mjestu ubili Bogdana i njegovu ženu Staku…