BITKA ZA SKADAR: Zabilješke irskog pisca!

Duga je to priča kako sam se našao u Crnoj Gori u oktobru 1912. godine. Balkanski rat je tek bio počeo i ja sam želio da stignem do fronta. Poznato je da su mladi ljudi uvijek skloni da saosjećaju sa onim što izgleda da je slabija strana, a Crna Gora je bila najmanja od balkanskih saveznica.

Prema sporazumu sa saveznicima, Srbijom, Bugarskom i Grčkom – trebalo je da Crna Gora prva otpočne rat protiv Turske. Crna Gora je objavila rat Turskoj 8. oktobra 1912. godine, deset dana prije ostalih saveznika.

Glavne crnogorske snage spremale su se za napad na Skadar, gdje u početku nije bilo jačih turskih snaga. Poslije uspješnih borbi na granici, trupe Zetskog odreda polako su napredovale prema Skadru. Odred je 28. oktobra zauzeo Bardanjol, jedan od glavnih položaja u odbrani Skadra, ali ga je turska vojska povratila protivnapadom.

Primorski odred razbio je tursku vojsku na graničnom frontu, ali je po naređenju kralja Nikole odustao od napada na najjače skadarsko utvrđenje – Taraboš. Tako je propuštena prilika da se Skadar zauzme. U Skadar je ubrzo došao Esad-paša sa 12.000 vojnika i tako ga jako utvrdio da Crnogorci nijesu imali mogućnosti da ga napadnu. Držali su ga u opsadi.

2.

Istočna divizija pod Martinovićem zaustavila je svoje napredovanje ka Skadru preko jezera, ostavila tri bataljona da održavju položaje, i sišla preko ravnice do Medove.

Vukotić je sa Zapadnom divizijom stigao do ove zaravni još na početku rata, poslije borbi u Tuzima i na Dečiću. Gubici su, u tim borbama, bili veliki zbog crnogorske jurišne taktike, ali je daleko brojnija turska vojska bila porobljena; u stvari, u većini su to bili lokalni Albanci (Malisori) koji su se borili na strani Nizamija (pripadnika regularne Osmanske vojske).

Beg Hasan Riza podizao je svoju veliku liniju od žice i šančeva preko ravnice između Muselima i jezera, da bi sklopio potpun krug odbrane.

Martinović koji je napredovao duž druge obale, otjerao je Turke sa grebena sve do planine Širočka, na četiri milje od grada, jednom dugom nastupnom borbom. Pješadija je kao i obično preduhitrila topove i ostala bez podrške. Ovi su nesmotreno gađali preko planinske stijene, pa je ubijenih bilo daleko više nego što je bilo nužno – vojska je bila neiskusna. Turci su imali jedan remorker na jezeru, i na njemu su postavili top. Mogli su tako da se voze gore-dolje obalom i da pucaju skoro baš kako im odgovara.

Kralj je, zbog gubitaka, naredio da se napredovanje zaustavi i na Širočkom visu.

Ispod Širočke, na istom grebenu, nalaze se velika turska utvrđenja na Velikom i Malom Tarabošu. Ona su sagrađena nekoliko godina ranije, ali tada nijesu bila toliko jaka, koliko ih je Hasan Riza utvrdio tokom narednih dva ili tri mjeseca.

Da su Martinoviću dozvolili da nastavi, on je tada možda mogao da osvoji Taraboš, i da okonča rat.

Tako da je na Širočkoj postavljena predstraža, a baterija ispod nje na jezerskoj obali naspram sela Zogaj, dok je Murićan, paralelno brdo udaljeno oko četiri hiljade metara od Taraboša, bilo određeno za položaj velikog topa. Otpočelo je svakodnevno bombardovanje, a Martinović je poveo svoju diviziju prema Medovi, da bi do Skadara došao s juga, uz rijeku Bojanu.

Za Medovu se utrkivalo. Srbi su je željeli kao luku, pa su poslali jedan odred konjice. Došli su preko besputnih krševitih planina usiljenim marševima; većina konja je pocrkala, a njih se tri stotine razboljelo.

Do Medove su prvi stigli Crnogorci. Doktor Lik je bio sa Martinovićem u to vrijeme, i vidio je ulazak Srba. Kaže da su bili vojska kostura. Ti ljudi jedva da su se i dva mjeseca kasnije oporavili od hladnoće, gladovanja i dizenterije. Pet dana su živjeli na jabukama.

3.

Ja sam tada bio stacioniran u Baru, zajedno sa desetak pripadnika Crvenog krsta Engleske, gdje smo pristigli brodom iz Italije. Nijesmo mogli da pronađemo mjesto za spavanje. Hotel je bio pun, a nijesu nas primili ni u dvije kolibe. Jedan vojnik nam je predložio turski zatvor, gdje su, kako reče, toga jutra prostrli čistu slamu, ali dodao je da je veoma pretrpan.

Bar, ili onaj njegov dio koji se nalazi kraj zaliva, ne sastoji se sve skupa od više od dvadeset kuća, hotela i jednog redadrvenih koliba na samoj obali.

Konačno, kad smo bii umorni od traženja, večerali smo u gostionici gdje je cijena jela bila dvije krune, a vlasnik je udovoljio našoj molbi da prespavamo na njegovom balkonu.

Prvo poljsko odeljenje napustilo je Bar početkom novembra, oko pet dana pošto sam im se ja priključio. Tu su bili i doktor Lik, V.S Loder, Vorden i Viljemz.

Poslali su nas da izvidimo stanje na Rijeci Crnojevića, gdje je postala jedna ambulanta koju je vodio lokalni apotekar. Rijeka bi bila važna kada ponovo počnu borbe na jezeru, jer je ona bila jezerska luka i za Cetinje i za Podgoricu u kojoj su se nalazila češka i talijanska osnovna bolnica, kao i sopstvena crnogorska bolnica pod Martinovićem.

Četvorica nas je izjutra pošlo na voz: doktor Bradford, Dobson, Džou Bejvesrtok i ja. Vagoni su bili puni vojnika, osim prvog, a taj je bio pun žena. Bilo je 16 ili 17 supruga, majki, baba, ćerki, svaka sa zavežljajem i kišobranom, nas četvorica, srpski avijatičar i jedan Amerikanac povratnik. Krenuli smo pod sjajnim suncem i otpočeli sa beskonačnim vijuganjem uz dvije hiljade metara uspona do Sutormana. Vojnici su pucali kroz przore, Džou i ja smo jeli hljeb i luk, a komandant jedinice je zadirkivao najstariju od baka, na njeno ogromno ushićenje i zadovoljstvo čitavog društva.

Posle dva sata postade veoma hladno, a tokom trećeg uletjesmo u sniježnu oluju. Lokomotivi je ovo bilo veoma naporno, i ona stade. Pojačali smo paru i pokrenuli se pedesetak metara, a onda ponovo stali.

Ponekad bi iskočili i požurili napred da pogledamo smetove. Voz se potpuno zaglavio na vrhu prelaza, i mi smo znali da će te noći tu i da ostane. Žene su se sklupčile zajedno, mlade u naručju majki, i zaspale. Mi smo sišli da bi ih ostavili same i pronašli jedan željeznički kućerak da prespavamo.

Ujutru oko 10. sati dohuktala je pomoćna lokomotiva i odvukla nas do Virpazara. Tamo smo aztekli lađu punu ranjenika za Rijeku Crnojevića. Imali smo toliko vremena da se upoznamo sa Guvernerom koji govori engleski i pojedosmo ogromnu količinu mesa, prije nego što smo krenuli.

U Rijeku Crnojevića smo stigli u sumrak. Bolnica je nekad bila zgrada dvorske straže. To je bila dvospratna zgrada, visoko na brdu, do koje je vodio dugi niz stepenica.

Na Rijeci smo bili veoma zaposleni, pogotovu dva bolničara, ali to nije bila ona vrsta posla koja bi mogla da mi se sviđa. Ja sam bio zadužen za stavljanje toplih obloga, a to je dosadan posao. Previjao sam i nekoliko vanbolničkih pacijenata, djevojku sa ranom od metka na leđima (bila je u Zogaju sa svojim bratom).

Kad nije bilo posla, išli bi na pecanje. Gostionica kod Jove nalazila se pokraj rijeke, kao i susjedna pošta sa balkonima nad samom rijekom. Naše štapove (mlade vrbove grane) držali smo u gostionici gdje smo nabavljali i mamac, uglavnom sirovo meso. Ulovljenu ribu bi dali Jovi da je skuva, ona bi od njih napravila čorbu, a mi progutali vrelu prljavu vodu i kosti koje bi ona pripremala da bi smo joj ugodili.

4.

Zogaj je raštrkano albansko selo na jezerskoj strani taraboškog grebena. U njemu su smještene predstraže na toj strani, kao što su u Bobotima i Vigaru na drugoj.

Bio je već mrak kada smo doplovili, jer uistinu ne bi ni došli tako daleko, pošto su Turci uvijek spremni da pucaju na svaki čamac na domašaju.

Doktor Bradford je uočio džamiju dok smo prolazili (mjesto iskrcavanja je bilo dalje niz obalu) i odlučio da je uzme za bolnicu. Dok je potom vodio pregovore sa komandantom Gurnićem, a stariji vodnik zidao logorsku kuhinju od nadgrobnih spomenika, Džoua i mene su ostavili da donesemo zalihe.

Džamiju smo zadržali za bolnicu, a prvu kuću do nje oko dvesta metara uzbrdo, odabrali smo da u njoj živimo.

Mene su prvog jutra odredili za kućnog pomoćnika i posle doručka poslali sa šest vojnika da očistimo kuću. U međuvremenu je nekih pedesetak vanbolničkih pacijenata došlo iz logora i sjedjeli su pušeći na obalskoj stazi ispred džamije, tako da su i bolničari odmah počeli da rade.

Džamija se potpuno vidjela sa balkona – bio sam zapanjen kad sam ugledao pedeset bolesnika koji su čitavo jutro ležali u raznim nezgodnim i bolnim položajima na kamenitoj obalskoj stazi.

Začulo se pucanje, sa snažnim praskom od rasprskivanja šrapnela u kratkim razmacima. Pošto je bilo očigledno da je u pitanju više nego samo puškaranje, Vordenu, Džejmsu i meni bilo je dozvoljeno da pođemo sa opremom za prvu pomoć.

Mi smo pogriješili što smo se uputili pravo prema vrhu grebena, jer je djelovalo da je pucnjava tamo, dočim ispostavilo se da je južnije. Poslednji pucanj je ispaljen kad smo došli do vrha i iznenada ugledali, i to u jednom jedinom trenutku, čitavu dolinu Bojane, brežuljke, ravnice, šume. krivudanje rijeke, dvadeset milja i više, do mora koje se presijavalo visoko gore, kao da je bilo na našoj visini, zeleno-sivo i srebrno.

Greben se proteže od Taraboša do Sutormana i najveći dio puta je uzan toliko da se može opkoračiti jednom nogom s jedne strane, drugom s druge. Čovjek na taj vrh uvijek izlazi s ojećajem iznenađenja. Silazio sam i penjao se uz tu planinu često, i po tri puta sedmično, dvadeset puta najmanje sve u sveu, ali osjećaj neočekivanosti postignuća svaki put i pogled na jezero ili dolinu, nikada nijesu izgubili svoje ushićenje.

Okrenuli smo se u pravcu predstraže i počeli da hodamo duž grebena. Odjednom naiđosmo na tijelo Turčina, a potom na još mnoge. Većini tijela nedostajali su nosevi. Svakakve priče su se ispredale o sječenju noseva – Albanci sjeku noseve, a i Crnogorci su imali taj običaj. Nosili su ih kući, pošto su bili lakši od glava, da pokažu koliko su Turaka pobili, a možda i da traže nagradu.

5.

Albanci su presjekli srpsku zaštitnicu, voz sa zalihama i ranjenike u gornjim brdima, pa je pukovnik Popović bez milosti ubijao vsakog kojeg bi uhvatio. On jeste surov čovjek, ali se i obračunavao sa izdajnicima.

Turci su poubijali srpske ranjenike poslije srpskog poraza na Brdici. Mogli su se vidjeti kako ih probadaju bajonetima na zemlji, ili kako su zapleteni u žici. Ali ovi Turci su bili dobrovoljna vojska, i većina njih Albanci (skadarska vojska bila je pet-šestina albanskih dobrovoljaca sa tri do četiri najbolja nizamijska puka kao oslonac).

Spoticali smo se duž grebena sve do sumraka. Bili smo još uvijek četvrtinu milje od predstraže, i više nije bilo ničeg do običnog prepucavanja.

Sišli smo po mrklom mraku uz mnogo padova, oglašavajući se jedan drugome da bi našli put.

Doktor Bradford je bio pošao lađom tog jutra, tako da je sada doktor Goludsmit zapoviedao; jeli smo zajedno ćutke u kuhinji nove kuće, i odmah potom pošli na spavanje.

Broj bolesnih u Zogaju bio je oko pedeset vanbolničkih pacijenata dnevno, tako da je svako bio zaposlen. No, poslije pet dana, ja sam premješten u Vilgar na drugoj padini grebena, u odeljenje doktora Lika.

Bolničko odeljenje u Vilgaru je takođe bilo smješteno u džamiji, ali u poređenju s našom, ta je bila potparohova štenara prema kupatilu kakvog vladike.

6.

Poslije ručka smo pošli da posmatramo pucnjavu. Vilgarska džamija bila je ispod jedne litice koja ju je zaklanjala. Međutim, pedesetak metara hoda dovodilo je do vrha sledećeg uzvišenja, kraj jedne porušene crkve, a odatle su se svi položaji vidjeli, Širočka gora, Murićan i Taraboš.

Murićan gdje su se nalazili crnpgorski topovi bio je s desna, Širočka Gora (predstraža) naviše s lijeva, a Taraboš pravo ispred nas, isti greben.

Dok su granate prelijetale preko Vilgara, tamo-amo na svom putu između Taraboša i Murićana, mogao se vidjeti i bljesak eksplozija.

7.

Početkom decembra 1912. godine, posredstvom velikih sila, potpisano je primirje između saveznika i Turske i time su obustavljene operacije. Ovo primirje skadarski garnizon je samo iskoristio da uz stranu pomoć utvrdi svoje položaje i pripremi se za odbranu.

Primirje su Crnogorci isuviše poštovali za svoje sopstveno dobro. Dok Turci nijesu prihvatili primirje, i svaki dan su radili u svojim rovovima. Oni su znali da na njih neće nikad pucati ukoliko oni prvi ne počnu.

Turska artiljerija na Tarabošu
Imali su običaj da sjede na Tarabošu na jutarnjem sunvu i popuše cigaretu posle kafe, sasvim na domašaju nišandžijama sa Murićana. Oko devet ili dset bi ušli, i poslije pet minuta otprilike, prva granat bi dotutnjala duž vrha grenea i pala između dva vrha Širočke gore, gdje su predstarže imale svoje zaklone.

Odmah potom Murićan bi spremio granatu na Taraboš, i poslije pet do šest pucnjeva na svaku stranu, jutarnji posao se smatrao završenim. Ista stavr se radila posle podne, čime se kao po pravilu završavalo pucanje na taj dan.

8.

Pošto ambasadorska konferencija velikih sila u Londonu nije uspjela da između balkanskih saveznika i Turske dođe do mira, neprijateljstva su obnovljena početkom februara 1913. godine.

Crnogorska vojska 7, 8. i 9. februara vršila je velike napade na skadarska utvrđenja, ali nije uspjela da zauzme Skadar i pretrpjela je teške gubitke. U tim trodnevnim jurišima poginulo je oko 5.000 Crnogoraca.

9.

Greben između Zogaja i Vilgara ili Bobota, bio je tri hiljada stopa visok, veoma neprohodan, ali je svaki vojnik bio uvijek spreman da nam preko njega prenese vreću zaliha i da se vrati u svoj logor istim putem tokom istog jutra.

Svi topovi i municija iznijeti su uz greben na rukama, topovi dijelom na nosiljkama napravljenim od stabala drveća, dijelom vučeni, granate na ramenima. Straci od šezdesetet i nešto godina i mladići od šesnaest, svakog dana su mogli da se sretnu na planinskoj padini sa granatama teškim trideset do pedeset kilograma, na leđima, kako se kreću brzinom koju je teško pratiti.

Jednog dana sam bio na grebenu sa jednim Amerikancem koji nam je često nosio džakove. Bio je veoma namćorasta osoba, ali bio je voljan da mu se plati njegov rad, što nas je navelo da ga uposlimo.Držao mi je besjedu o siromaštvu ove zemlje i neukosti njenih stanovnika: „Pasji sinovi – uvijek srećni a uvijek gladni. Ništa ne razumijem.“

Vjerovatno im te iste stijene i litice koje ih drže gladne, i koje su ih držale nezavisnim i odvažnim toliko mnogo vjekova, pružaju takođe i dobro zdravlje, čist vazduh, i puno kretanja, što ih čini srećnim.

10

Zalihe su stizale u Vilgar uglavnom preko Katrkola. Mi smo slali jednog stražara sa konjem, i ako je bilo sreće, on bi se vratio dan kasnije sa ovcom, vrećom pasulja, krpom slanine, torbom hljeba i torbom pirinča. Ovo su bila vojna sledovanja.

Naše raskoši, kafa, čaj, šećer, konzervirano mlijeko, makaroni, bile su zalihe Crvenog krsta, i u Zogah su stizale vodom. Mi smo morali da idemo za njih preko grebena. Prenosili smo ih na leđima – Loder i Tod su dotjerali jednu pošiljku na magarcima, a kasnije su nam za tu namjenu dali jednog ponija.

Na Božić ujutro pravili smo prženice za doručak i razmatrali da li je moguće da iz koze dobijemo dovoljno loja da napravimo povarak. U to uđe Loder. Zausao nas je novostima o božićnoj večeri koja će biti u Zogaju, skoro se od zore penjao preko planina da nam to kaže i povede nas sa sobom.

Zogajska božićna večera bila je trijumfalna. Dobili smo supu, pečeno meso, povarak, parče kolača, bademe, kestene, i konjak uz kafu.

Iznenada otpoče snažno bombardovanje, upravo kada smos tigli do povarka i društvo se brzo raziđe čim smo ispili kafu.

Viljem i ja smo se uplašili da ranjenici u Vilgaru neće imati nikoga da ih previje, pa smo odmah krenuli, penjući se veoma naporno i ne zaustavljajući se dok nismo stigli do vrha grebena. S vrha međutim nijesmo vidjeli ništa, osim nekoliko granata, pa do džamije siđosmo sporijim korakom.

11.

U februaru, Skadar je bio napadnut sa svih strana. Vukotić je jugoistočno od jezera na bajonete zauzeo Veliki Bardanjolt. To je bio veoma jak položaj, utvrđen šnčevima i ograđen žicom, na vrhu strme planine. On je dvaput raščistio sve šančeve, jer su Turci izvršili protivnapad noću, i ponovo ih zauzeli za nekoliko sati.

Kasnije se u Skadru pričalo da je trećina turske redovne vojske pobijena u tom dijelu bitke.

Beg Hasan Riza je znao da su linija šančeva preko ravnice između Muselima i jezera, i Veliki Bardanjolt, bili najslabiji djelovi njegove odbrane. Oni su bili slabi samo u poređenju sa Tarabošom i Brdicom, ali on je tamo očekivao napad, pa je tu držao najbolji dio svojih redovnih jedinica.

Vukotić je osvojio Veliki Bardanjolt, ali uz velike gubitke, a Mali Bardanjolt, položaj skoro iste jačine, još uvijek mu je bio na putu.

U istoj bici, Srbi su napali Brdicu. Srbi su došli da pomognu, s priličnom samouvjerenošću.. Svuda u ovom ratu, u Trakiji i u Makedoniji, na Cataldži, Galipolju, Jedrenima, oni su bili spasioci.

Srbi su doveli samo nekoliko hiljada ljudi i četiri laka topa da pomognu na Brdici, i bili potpuno poraženi. Neki od njih su upali u žicu, i tu ranjeni ili ubijeni – visili dan i noć. Turci su sjutradan izašli i bajonetima sjekli ranjenike.

Brdica je južno od jezera, preko Bojane. Odmah preko rijeke, zapadno od jezera, počinje taraboški greben, prvo Mali Taraboš, potom jedna zaravan, onda Veliki Taraboš, Pipak, Bradavica, jedna dugi spust, pa crngoorska predstraža.

Oko turskog položaja bila su tri reda žice. Jedan koji je okruživao cjelinu, to jest od Malaog Taraboša do Pupka, druga dva oko Velikog Taraboša.

Martinović je otkrio svoju malu bateriju iznad Vilgara, i satjerao sve turske predstraže i strijelce na Pupak, prvog dana bitke. Te noći su na Bradavicu donijeli maksimke da pokrivjau juriš.

Poslije jednonoćne borbe, žica je bila uništena, i Pupak osvojen. Napad na sledeću žicu nije uspio. Jedinice su jurišale čitav dan, i s ravnodušnošću se izlagale smrti, ali se do žice nije moglo stići čak ni uz gubitak pola divizije.

Turci su, međutim, bili otjerani s grebena; a planina Širočka, brdo kojim i koza teško da se može peti, bila je pretvorena u položaj za topove. Puteve su naravno morali da probiju, a platforme za topove usjeku sa lica litice. Kad smo se vratili krajem mjeseca, taj posao je bio obavljen i na planini se nalazilo 11 topova.

U ovoj bici, Crveni krst iz Zogaja pružio je pomoć svim Martinovićevim ranjenicima, kojih je bilo više od pet stotina. Tod, Starki, Loder i Viljemz bili su svi na poprištu, mada je većina ranjenika morala da se snese do džamije na liječenje.

12.

Kapetan Marković je bio vitak, visok mladić sa dugim brkovima, uvijek u veoma uredboj uniformi, kako je i priličilo njegovom položaju u Martinovićevom štabu.

Njega je marta mjeseca zadesila nevolja što nigdje drugo ne bi bilo nevolja do u Crnoj Gori. Njega su sa jednim ofiirom poslali u Skadar na pregovore. Pošli su da opomenu Esada da bi civilno stanovništvo trebalo da se ukloni iz grada prije sledećg napda. Esad je to odbio, i dva oficira su krenula da se vraćaju, vodeći svoje konje preko prve neravnine. Turci su odmah počeli da pucaju na njih.

Markoviećv konj je bio uznemiren, preplašen pucnjavom, i nije se mogao pojahati bez teškoće, usled čega se na neki način prekinuo remenik Markovićeve sablje. Sablja je pala, a Marković to nije primijetio dok se nije rvatio u zaklon.

Po utvrđenom običaju, niko ni pod kojim okolnostima sablju nije smio da izgubi. Pred Markovićem je stajao izbor da se vrati za nju i da sasvim sigurno bude ubijen, ili da se suoči sa sramotom. Odabrao je da bude ubijen, ali na korisniji način. Poduezo je da komanduje sledećim napadom na Taraboš.

On je 30. marta došao u Bobote da nam kaže kakvo je trenutno stanje. Neophodno je da se objasni da je kopanje rovova na Tarabošu skoro nemoguće. Čitav greben je ili tvrda stijena ili razbijene stijene sa malo kamenite zemlje između.

Tursko utvrđenje na vrhu bilo je dignuto u vazduh prije izvjesnog vremena, njihovi dugi rovovi bili su plitki, sa izuzetkom šančeva odmah unutar druge linije žice, gdje su bili izvanredni zakloni od bombi. Glavna odbrana bila je žica.

Crnogorci su sada napadali drugu liniju žice (treću su probili u februaru) i šanac. Oni su ozidali jedan cik-cak zid uz planinsku stranu, sve do žice. Najinteresantija stvar na svijetu bila je posmtrati napredovanje ovoga zida iz dana u dan. Čitavo zidanje je obavi poseban korpus od 120 pionira koji su radili u smjenama od po 12 časova. U međuvremenu su se toliko približili Turcima tokom poslednjih dana, da su neki ubijeni.

Kada je zid već bio blizu žice, Turci su krenuli naniže sa suprotnim zidom od šanca iza žice, da bi ga tukli s boka. Pioniri su onda ozidali jedna dio u obliku slova T na kraju svoga zida, dok su topovi sa Širočke gore skidali Turke sa njihovih.

Dio u obliku slova T doveo je napadače do žice. Raznijeli su je ručnim granatama i isjekli kliještima, svu osim žicu na vrhu, koja je bila suviše visoko. Neophodno je napomenuti da su ručne i topovske granate od male koristi protiv žice.

Žičana prepreka je u ovom sučaju bila četiri stuba široka oko tri metra. Žica je bila 3 milimetra debela, bodlje santimetar i po duge, i santimetar i po razdvojene. Ove bodlje su bile labave, samo uvrnute oko žice. Stubovi su po pravilu bili metar i po visoki, ali su se razlikovali zavisno od toga koliko su dugo bili ukopani.

Žica je bila spojena i izukrštana od stuba do stuba, i naprijed i natrag, i vučena koso, tako da se kroz nju nije moglo proći čak i kad na vas niko ne puca sa rastojanja od petnaestak metara.

Granata jednostavno odbaci u vazduh svu ovu žicu i samo je još više zapetlja. Pogodak koji obori jedna stub, ne djeluje na druge, ukoliko nijesu u istoj liniji. Naravo, oni nijesu bili u jednoj liniji.

To jest, još uvijek je preostajala trostruka žica, kao i ostaci od prve, i dalje opasne, čak i kada bi pogodak slomio stub. Ručna granata je manje djelotvorna, ona stub neće čak ni slomiti.

Sva ova žičana prepreka uništava je mjesecima. Tlo je bilo raznijeto u paramparčad (stubovi pod svim uglovima), ali žičana prepreka i dalje bijaše jednako snažna.

Jedini način da se izađe na kraj sa žicom jeste da joj se privučete i da je iskidate.

Srbi su pokušavali da na juriš osvoje žicu na Brdici u februaru. Neki od njih su ušli unutar žice i tamo bili pogođeni.N eke su isjekli bajonetima u protiv-napadu, pošto su se zaglavili na bodljama. Turci su potom ubijali ranjenike natenane.

Oko pet metara žice bilo je posječeno na kraju crnogorskog zida, do poslednjeg dana marta. Šanac je bio dvadesetak metara iznad ovog propusta. Na istom rastojanju od žice postojali su i rovovi bočno od šanca u svakom pravcu oko padine.

Napad je trebalo da predvodi, tako nam je Marković kazao, pukovnik Plameac sa mješovitim bataljonom – deset dobrovoljaca iz ostalih i Markovićem kao drugokomandujućim.

Cetinjski batanjon pod kapetanom Martinovićem bio je u drugom redu. Komansko-zagarački bataljon na Pupku, a Čevsko-bjelički kao rezerva Cetinjskom. Lješanski je bio na drugoj strani Taraboša prema jezeru. Očekivalo se da će on probiti drugi propust kroz žicu za Komansko-zagarački batraljon koji bude sledeći tokom bitke, da im omogući da dođu do bočnih rovova i spriječi da ih Turci obiđu s strane, ukoliko se šanac zauzme.

Tri odreda sa mašinkama trebalo je da pođu sa mješovim bataljonom.

Veče smo proveli raspravljajući o mjestu koje bi trebalo da zauzmemo tokom bitke. Crnogorci nijesu imali sopstvene medicinske jedinice, ni nosila, ni nosilaca ranjenika. Stoga nam je bilo važno da im budemo što je moguće bliže. Odabrali smo Krebaj i odlučili da tamo pođemo po mraku, noć uoči bitke, to jest 1. aprila.

Dok smo napuštali Valjase sa Širočkog visa se oglasio prvi top. Kap izvuče svoj sat. Bilo je tu upravo vrijeme koje nam je Marković rekao, devet časova. Osam granata je ispaljeno u prvom minutu – i razbilo mir toga jutra svojim vriskanjem i jecanjem, dok su prelijetale preko nas na svom putu niz greben. Vidjeli smo kako zemlja uzlijeće na vrhu Taraboša.

Kroz deset minuta, Turci su počeli da odgovaraju sa običnim granatama, koje su eksplodirale na površini Širočke. Mi smo se dogovorili da posmatramo bombardovanje sa stijene iznad Dramoša, na osamsto metara od turskih šančeva, i tamo smo stigli prije deset. Imali smo pogodna mjesta, sa dosta zaklona i izvanrednim pogledom na položaje.

Puščane vatre bilo je malo – i čuo sam samo po koji metak; bombardovanje je bilo isuviše žestoko. Vidio sam jednog čovjeka kako raširenih ruku i nogu uzdiže u prašini melinit granate.

Crnogorci se nijesu kretali prema isturenom zidu jer bi ih pogodili njihovi sopstveni topovi. Jedna granata je nekako zalutala i ubila komandanta Komansko-zagaračkog bataljona i sveštenika koji su bili otišli predaleko duž vrha grebena.

U dva sata, vatra se pomjerila naviše i promijenila u šrapnel, što nam je kazalo da će napad da počne. Šrapnel je trebalo da drži Turke u zaklon.

U isto vrijeme, meci su počeli da pogađaju našu stijenu a više ih je prelijetalo. Zakačili su Borjovu kapu i pomjerili mu je pet-šest santimetara preko glave. Kapetan nas obadvojicu prokle i naredi nam da se spustimo.

Red ljudi ocrtao se iznenada na liniji horizonta sa daleke strane grebena, i spotičući se potrčao prema žici. To su bili bombaši. Bilo ih je četrdeset, sve starci i posebni dobrovoljci. Sami su se prijavili zato što, kako oni kažu, nije važno i ako ih ubiju. Nekoliko ih je nosilo dugačke bijele ogrtače, plave pantalone i bijele čarape narodne nošnje, te su se njihovi kaputi smiješno vijorili za njima dok su na svojim starim reumatičnim nogama žurili preko kamenja.

Bombe su bile cijevi oko dva i po metra duge, s namjenom da se podvuku pod žicu i aktiviraju upaljačem. One su se pokazale djelotvornijim i od topovskih i od ručnih granata, mada ne toliko dobre koliko kliješta.

Nekoliko staraca je palo, ali ih je dvije trećine postavilo bombe i upalilo. Vraćali su se natrag, kaskajući kratkim koracima i dugim skokovima kao što rade ljudi preko neravnog terena, padajući jedan po jedan svo vrijeme. Kad su prelazili neposredno iznad zidova i vojnika koji su tamo čekali, bacili su uvis svoje kape da im pokažu da je žica probijena.

Mora se imati na umu da su Turci pucali na njih neposredno sa pedesetak metara. Neki od onih koji su odbacili kape suviše visoko čekali su ih ozbiljno da se vrate, kao da je to bila igra hvatanja lopte.

Oko pola ovih ljudi bilo je namah ubijeno, svi osim dvojice ili trojice bili su pogođeni, neki sa pet, jedan sa sedam ustrela.

Prvi čovjek na kraju prednjeg crnogorskog zida je ustao i izašao. Tog trenutka je bio pogođen, ali je drugi, treći, četvrti, peti slijedio jedan po jedan na odstojanju od metar ili dva, pognuo bi se pod žicom i peo prema šancu.

Odmah ispod žice nalazila se jedna mala uvala, lijevo od čistine, koja je pružala djelimičan zaklon; odred se tamo sakupio i jurnuo naviše u grupi.

Turska puščana vatra bila je sada veoma ubrzana, poput buke hiljadu ljetnjih dana u jednom naletu, i parčići se odbijali od naše stijene desno i lijevo, mada je već bila znatno rasuta u vrijeme kad bi do nas stigla.

Pukovnika Plamenca smo vidjeli prema nebu kako maše sabljom na vrhu poprišta. Izgledalo je kao da zastaje za trenutak, a onda je nestao sa gomilom svojih ljudi.

Šanac je bio osvojen.

Plamenac je bio mrtav. Onda kada je izgledalo da je skočio naniže, bio je pogođen kroz glavu, i za oko deset minuta njegov bataljon je bio u pometnji. Od šanca su naslijepo jurišali uz rovove i ginuli. Turske maksimke su bile okrenute pravo dolje prema ovim rovovima, pa su ih skidali na desetine.

Čuli smo da je brigadiru Gurniću trebalo da se povjeri zapovijedanje umjesto pukovnika Plamenca. Gurnića smo poznavali. On je bio u Zogaju i tamo odredio topovske položaje i postavio logor. Bilo nam je drago što je trebalo da on preuzme zapovijedništvo na Tarabošu, jer smo se nadali da ćemo da vidimo zauzimanje i posljednjeg utvrđenja.

13.

Savladali smo uspon do Dramoša oko osam. Prošli smo žicu razbijenu u februarskoj bici, mnogo malih grobova, mnogo malih zaklona punih praznih čaura. Osjećao se neustojan otužan zadah mrtvih nesahranjenih tijela. Kad smo stigli do prednjih zidova stare predstraže, rečeno nam je da uzmemo zaklon. Kako se naredba prenosila pozadi od barjaktara do barjaktara, čete su tonule redom, trupkanje i šuštanje je utihnulo, i naglo je nastala mrtva tišina…

Ovo je trajalo tri do četiri minuta. Iznenada jedan mali čovjek iskroči prema nebu na grudobranu turskog utvrđenja, i stade. Niko se još uvijek nije pomjerio niti oglasio; svi smo žurili u onu malu tamnu priliku na vrhu brda trideset sekundi u nekoj vrsti obamrlosti, Martinović je izašao sa dva oficira i počeo da se penje. Štab, zastava Cetinjskog bataljona, i mi smo slijedili iza, čitava padina bila je u pokretu s bataljonima, bajonetima, zastavama.

14.

Tri dana su trajali pregovori sa Esadom oko predaje – glavni uslovi predaje bili su da se njegovoj vojsci dopusti da ode medovskim putem sa poljskim baterijama; da svaki Turčin treba da ponese osmodnevni sledovanje hrane, koju će u toj količini da obezbijede Crnogorci; da svi teški topovi budu ostavljeni ispravni sa svojom municijom.

Ukoliko bi on odbio ove uslove, odmah bi se preuzeo opšti napad, i pošti je Esad znao da bi grad pao, rečeno mu je da bi on lično bio odgovoran za sve gubitke u ljudstvu u jednom takvom napadu.

Gurnić je potkopavanjima napao i poslednje utvrđenje na Tarabošu, Vukotićevi rovovi bili su na manje od sto pedeset metara od šančeva u ravnici. Turcima je ostalo malo municije, i to uglavnom običnih granata, sa hranom najgoreg kvaliteta koja bi trajala najviše nedelju dana.

14.

Turci su se konačno predali…

Turski oficir bio je uredan mali čovjek u uniformi zelene i zlatne boje. Umjesto kalpaka nosio je tamno zeleni turban kao znak žalosti. Njegova straža od šest nizamija u punoj paradnoj opremi stajala je iza. Martinović se sa njima rukovao i oni krenuše naniže prema prvom topu. Ja se nađoh u grupi turskih vojnika koja se spoticala preko kamenja i razbijenih parčadi granate, za dugim korakom Crnogorca i živahnim koračanjem malog Turčina.

Nizamiji se ponovo postrojiše iza topa, onda njihov desetar skinu pokrivač sa ležišta zatvarača. Crnogorski tobdžija se savio, pogledao zavrtnje, otvorio i zatvorio ležište granate, odmakao se i salutirao.

Turski oficir je plakao. Sagao se i poljubio top, i svaki od njegovih vojnika ga je naizmjenično slijedio.

Vrijedno je pomena da su kada je top predat, neke od četa koje su dolazile uz brdo počele da kliču, a istog trenutka se pet-šest ljudi pored mene okrenulo da ih utiša. Nije bilo klicanja. Barjaci su bili jedini znak pobjede.

Popeli smo se na Mali Taraboš u 13:30 je i poslednji rov bio pregledan i turski oficir ode žurno prema gradu sa svojih šest ljudi. Oni su vjerovatno bili odabrani ljudi, jer su uprkos iscrpljenom izgledu bili zgodni vojnici.

Svi bataljoni su sjeli na okruglom vrhu Malog Taraboša i jeli svoja sljedovanja.

Sa Malog Taraboša mogla su se vidjeti obadva Skadra, stari i novi. Stari je mjesni bazar. Nalazi se na samoj obali i spojen je Tarabošem dugačkim gvozdenim mostom preko Bojane. Novi grad je oko milju i po dalje. On zauzima veliki dio prostora, zato što je svaka kuća, osim prodavnica u glavnoj ulici, okružena svojim vrtom.

Između starog grada i novog prostiru se gradski pašnjaci i dobar put.

Dok smo sjedjeli na Tarabošu, posmatrali smo turske jedinice kako se polako kreću putem, iščezavaju na bazaru i ponovo se pojavljuju u velikoj gomili na strani gdje je srušen most za Brdicu. Odatle su prevoženi preko u malim čamcima, i mogli su da se vide kako se udaljavaju niz put pored Brdice i Barbaluša prema Medovi i moru.

Dvije trećine njihovih redovnih vojnika poginulo je u ovoj opsadi, i tri četvrtine oficira.

Barjak je krenuo u dva i mi smo ga slijedili sa bataljonom do mostobrana. Tu je bio štab i gomila drugih uglednih ličnosti.

Ponovo smo sjeli na zid mosta da čekamo. Nekoliko cigančadi je tumaralo među vojnicima, koji su ih hranili. Ova djeca su bila sama kost i koža, kao i sva siromašnija djeca u Skadru.

U dva i po su poslali vojnu policiju – ne više od sto pedeset ljudi sve skupa – da održavaju red na bazaru.

Očekivali smo da štab krene sljedeći i barjaktar Cetinjskog bataljona, kad nas je jedan Martinovićev ađutant zapitao da li bi željeli da odmah uđemo, posmatramo ulazak i priključimo se našem barjaku kad bude naišao.

Skočili smo sa zida i krenuli; Dok, Loder i ja u jednom redu, Borjo i Vuko pozadi, s nataknutim bajonetima.

Na drugom kraju mosta bila je velika gomila naroda razmaknuta za prolaz. Tri Turčina u civilnim odijelima, dugačkim kaputima, i crvenim fesovima, stajali su sami u sredini da nas prime.

Orkestar je zasvirao. Najozbiljniji od Turaka ustao je sa poslužavnikom na kojem je bio krčag vina i čaša. Salutirali smo jedni drugima i popili svaki po čašu vina, ponovo salutirali, i pošli dalje prolazom između orkestra i svjetine.

Na prvom uglu se nalazila kuća sa koje se vidi čitav most. Pokucali smo na vrata. Albanci u blizini razbježali su se desno i lijevo kao da smo krenuli da ih ubijamo. Esad paša im je rekao da će svi biti poubijani kad crnogorska vojska uđe u grad.

Vrata je otvorio jedan stariji čovjek s izgledom krajnje prestravljenosti. Mjesto je bilo neka vrsta skladišta, naravno trenutno prazno. Popeli smo se stubama do drugog sprata i pronašli prozor koji je gledao na most. Štab je dojahao preko mosta sa svojim orkestrom i velikom zastavom.

I Martinović i Vukotić su visoki, preko sto devedeset, i obadvojica su bili na veoma visokim konjima. Jahali su jedan pored drugog; pratio ih je štab a iza njega dugačke kolone vojnika. Njihovo kretanje se odslikavalo u jezeru ispod do posljednje poručničke sablje.

Generali Martinović i Vukotić predvode ulazak crnogorske vojske u Skadar
Generali su zastali na mostobranu zbog vina (glavni Turčin je žestoko nabrao svoj kaput u naporu da poslužavnik dovoljno visoko podigne), a onda projahali.

Strčali smo i upali iza zastave. Put je najprije vodio kroz bazar, od jednog malog sokačeta do drugog, prekrivenim nastrešnicama kuća, koje su sasvim zaklanjale nebo osim jedne stopu široke trake. Gomile ljudi su ćutke piljile iz tamnih udubljenja otvorenih tezgi. Svaki od tih ljudi i žena očekivao je pokolj te večeri, međutim, njihovo držanje i izgled nijesu izražavali uglavnom ništa do ravnodušnosti podstaknute gladovanjem.

Ponovo smo se našli na suncu dok smo prolazili putem preko pašnjaka. One žene koje su se plašile da će da budu poubijane po mračnim rupama bazara sjedjele su ovdje u grupama, sa licima okrenutim unutra, sve obučene u svoje najsvjetlije boje, baš kao i poslije eksplozije u Baru.

Međutim, tu je bila i jedna velika grupa inostrane djece zaustavljena kraj puta, sa ogromnim vodičem koji je stajao ispred njih, nosio arapski fes sa plavom kićankom i držao trobojku.

Djeca su nas pozdravljala pištanjem i bacala na nas cvijeće. Stajala su na prstima u pokušaju da prebace cvijeće preko visokih pohabanih vojnika koji su prolazili. Ja sam bio na pet metara desno od kolone te su mi se neka od njih koja su bila najuzbuđenija upetljala oko nogu.

Crnogorska zadtava na utvrđenju Rozafa, u pozadini se vidi Taraboš
Zaustavili smo se na velikom trgu ispred kasarne u novom gradu. Martinović je održao kratak govor, kazao ljudima da im se ostavlja na čast da se lijepo ponašaju, i ulazak je bio završen.

Tu noć smo prespavali na podu jedne sobe u hotelu.

Skadar je bio tih. Nije bilo nereda, ni pljačkanja, ni pijančenja. Nijesam vidio pijanog vojnika od te noći, pa sve dok smo otišli.

Bazar je bio pretrpan mada su tezge bile zatvorene, a iza njega sam mogao da vidim veliku gomilu vojske i njihove barjake na padini brda sa tvrđavom. Upitao sam jednog vojnika iz Komansko-zagaračkog bataljona kojega sam poznavao, šta se događa. On mi je rekao da je toga jutra Esad trebao da preda ključeve, i pošao sa mnom kroz izukrštane staze bazara, pa uz brdo. Garda knjaževića prestolonasljednika bila je na kapijama, veličanstvena sa crnim perjanicima, crvenim prslucima, plavim pantalonama, sjaktavim čizmama.

Nekoliko metara naviše pronašao sam sve naše ljude na okupu – Crveni krst i Crveni polumjesec zajedno, sa mješavinom štapskih oficira iz obadvije vojske – kako stoje na ivici male zaravni ispod glavne kule tvrđave. Na sredini zaravni bilo je jedno drvo a ispod drveta sto za kojim je sjedio Esad paša, debeo plav čovjek, i knjažević prestolonasljednik Danilo, prav, crn; obadvojica srednjih godina.

Zvanična predaja nije dugo trajala. Ključevi su išli od ruke do ruke i dokument ili dva su potpisani. Dva generalisimusa su se rukovala i Danilo se popeo na vrh bedema da vidi podizanje zastave. Njegovi gardisti su već bili postrojeni, a gomila vojnika je stajala okolo. On je održao kratak govor, zastava je istaknuta, gardisti svečano pozdravili, vojnici uskliknuli, ispaljen je plotun, i čitava stvar je bila završena – mi se vratismo na ručak.

Bazar je sad bio skoro sasvim neprohodan od gomile. Izgledalo je kao da su su sva plemena došla u grad zajedno sa svojim ženama, a svaka žena sa kolijevkom na leđima. Jedina široka ulcia je bila zakrčena velikim topovima, a svaki je vuklo oko stotinu vojnika. Prašina, vrućina, buka i guranje, bili su neopisivi.

Dućani su bili ponovo otvoreni i ispred svakog je stajala gomila. U svakom je takođe bilo svečano društvo koje je prekrštenih nogu sjedjelo na tezgi nad svojim šoljama kafe. Popušili bi cigaretu ili dvije, onda popili naiskap kafui počeli sa još jednom cigaretom dok se druga kafa ne skuva.

Marković je naišao jašući i zaustavio se pet inuta da porzagovara dok je moj put bio zakrčen jednim topom. Za Esada se, rekao je, pretpostavlja da se udružio sa Džavid pašom iz Janjine, blizu Valone, i da se očekuju neprilike. Zapitao me da li bih mogao ostati ako se pojave Austrijancii i dođe do druge opsade. „Kad se očekuju?“, upitao sam. „Večeras ili sjutra, ili uopšte nikada“, rekao je.

U međuvremenu tokom ta tri dana Cetinje je bilo blokirano da bi se spriječilo da vijesti stignu do Austrije. Bilo je poznato da je Austrija bila spremna da napadne. Austrija je krvolok jugoistočne Evrope. Ona strahuje od svakog srpskog i crnogorskog uspjeha za slučaj da se njeni sopstveni milioni slovenskih podanika ne bi osmjelili na pobunu.

Austrija ima mnogo razloga za uznemirenost. Postojao je jedan dalmatinski bataljon koji se borio za Crnu Goru, sve austrijski podanici, svi svjesni da vrlo vjerovatno nikada neće moći da se vrate u svoju zemlju. Sreo sam dva austrijska desetara koji su pobjegli da bi postali obični vojnici kod kralja Nikole.

Austrija ima mnogo agenata na Balkanu, a glavni među njima su katolički sveštenici i fratri. Ona njih materijalno pomaže, dok Rusija plaća pravoslavne sveštenike. Austrijski konzul u Skadru bio je Esadov prisan prijatelj. On je vjerovatno bio čovjek koji je podstaknuo ubistvo bega Hasana Rize.

Proslava osvajanja Skadra, na Cetinju (ilustracija (sa naslovne stranice La Domenica del Corriere)
Isto tako je i austrijski poslanik na Cetinju bio nitkov svoje vrste. Sreo sam ga tamo kad sam prvi put stigao. Bio je tamnoput, crnokos čovjek sa crnim brkovima, sa očima koje su izgledale kao da su našminkane. Rekao bih da je bilo veoma vjerovatno da je uistinu pocrtavao ivice kapaka, što je odista njegovom izgledu davalo veoma prkosan i romantičan izraz. U hotelu (jedinom hotelu) postoji ono što se zove diplomatskim stolom za kojim Englezi, Francuzi, Rusi, Srbi, i drugi opunomoćeni izaslanici sjede zajedno s pritvorno prijateljskim ophođenjem. Ovaj Austrijanac je uvijek jeo sam za drugim stolom.

Austrijanci nijesu došli, kao što znate, i nema više šta da se piše.

U Skadru smo ostali deset dana, uglavnom da gledamo turske tvrđave, i ugodno putovali natrag prema biftecima preko Barija i Napulja.

Džojs Keri je bio irski romanopisac. Obreo se u Crnoj Gori u oktobru 1912. godine i u njoj boravio šest mjeseci, u vrijeme Prvog balkanskog rata. Odlikovan je crnogorskom medaljom za hrabrost i bio jedan od prvih koji su ušli u Skadar.

Godine 1957, u njegovoj zaostavštini su nađeni zapisi iz Balkanskog rata, kao i njegovi crteži, te su objavljeni kao knjiga pod naslovom „Sjećanje na Bobote“. Bojka Đukanović je 1990. godine prevela i priredila Kerijevu knjigu (Univerzitetska riječ, Nikšić).