Identitet

Bitka na Grahovcu bila je od velike važnosti za budućnost Crne Gore

Davne 1858. godine, na dan 13. maja (1. po starom kalendaru), završena je jedna od najkrvavijih i najslavnijih bitaka između otomanske Turske i Crne Gore – bitka na Grahovcu.

Foto: Wikimedia Commons

Posle velike pobede nad mnogo brojnijim protivnikom, Crna Gora je dobila značajno teritorijalno proširenje, zaplenjena je ogromna količina oružja i opreme, Turska je ponižena, priznato je razgraničenje, sve je to imalo uticaja i na dalja politička dešavanja, a vest o sjajnom vojnom uspehu i ogromnoj hrabrosti Crnogoraca u trodnevnoj bici proširila se brzo hrišćanskim svetom.

Na Grahovcu je vojvoda Mirko Petrović, stariji brat knjaza Danila, na čelu vojske od 7.000 (sa hercegovačkim dobrovoljcima) vojnika, dobio ključnu bitku protiv mnogo brojnije Osmanske vojske (7.000 glavnine – nizama, još oko 6.000 bašibozuka), koju je predvodio Husein-paša. Značajan arsenal vojne opreme („8 topova, 6.000 pušaka, 2.000 šatora, 2.000 konja, 10.000 oka municije i mnogo zastava“), kao i oko 12.500 franaka u zlatu, ostao je u rukama Crnogoraca, što je bilo veoma značajno za potonje ratove za nezavisnost 1862. i 1875-1878.

Kako je do bitke došlo?

Da bi dokazala svoje pravo na Grahovo i presekla crnogorski uticaj na Hercegovački ustanak, Turska je odlučila da zaposedne Grahovo. Otomanskim trupama, koje su krenule od Trebinja i Bileće, komandovao je divizijski general Husein-paša. Prethodnica, kojom je komandovao brigadni general Kadri-paša, zauzela je 4. maja 1858. Banjane. Turska vojska je izbila na Grahovac 9. maja i tu se ulogorila, sa namerom da produži prema crnogorskoj granici i zauzme Grahovo. Izgradila je šančeve, rovove, postavila osam topova, ali nadmeni Husein-paša nije osigurao pozadinu ni obezbedio odstupnicu.

Na Grahovu se u vreme pre bitke nalazilo oko 500 Crnogoraca pod komandom senatora vojvode Petra Vujovića. Prema granici je zato usiljenim maršem pošla glavnina Crnogoraca pod komandom predsednika Senata, vojvode Mirka Petrovića, knjaževog brata i oca potonjeg kralja Nikole. Pojačanja su stigla uveče, 10. maja.

Slabo naoružane crnogorske snage zaposele su uzvišenja oko Grahovca, s namerom da spreče dalji prodor turskih trupa: levim krilom (Njeguši, Cuce, Bjelice, Ćeklići, Bajice i Donjokrajci) komandovao je senator vojvoda Ivo Radonjić, desnim krilom (Čevljani, Pješivci, Komani, Zagarčani i hercegovački ustanici) senator vojvoda Vukotić, centrom (knjaževa garda, Ceklinjani i Ljubotinjani) senator Đuro Kusovac i vojvoda Vujović.

Turci su došli na Grahovac sa najmodernijim, poluautomatskim puškama i bajonetima, za koje Crnogorci nisu ni čuli. Kada je vojvoda Miloš Krivokapić, komandat bataljona, video učinak novog otomanskog oružja, komandovao je, na iznenađenje Turaka, juriš! Prsa u prsa, s handžarima na poluautomatske puške i bajonete. Posle tročasovne borbe prsa u prsa, neviđene seče i krvavog međusobnog klanja, turska vojska je bila teško poražena. Bežali su prema Trebinju, dok su za njima Crnogorci jurili sa isukanim sabljama i ubijali koga stignu. Turci su tražili primirje, dobili ga 12. maja, ali vojvoda Mirko nije verovao u iskrenost Turaka. Zato su Crnogorci u toku noći lukavo presekli jedini mogući pravac za povlačenje Turaka (ili dovođenje pojačanja) – vezu između Husein-paše i Hercegovine. Turci su – baš kako je vojvoda Mirko i očekivao – već sutradan pokušali da iznenade Crnogorce i da se izvuku, pregrupišu i ponovo udare, ali… Tako je, 13. maja, usledio konačni, surovi okršaj…

Ovu pobedu izvojevali su Crnogorci potpomognuti hercegovačkim ustanicima, ali i Crnogorkama koje nisu samo nosile opremu i municiju, već su mnoge i učestvovale u boju.

Među poginulim su bili Kadri – paša, pomoćnik glavnog turskog zapovednika Husein – paše, s osmanske strane, a s crnogorske vojvoda pop Đuro Kusovac, serdar Đuro Đurašković (komandant knjaževe garde) i čuveni harambaša, knjažev pobratim, pop Luka Jovović. Viteška knjaževa garda je većinom izginula jurišajući na turske topove.

Prema raznim izvorima, Turci su imali 2.500 (po austrijskim izvorima) – 5.000 poginulih (po Rusima), i oko 3.000 ranjenih, a Crnogorci oko 2.000 poginulih i ranjenih.

Na prestonom Cetinju, oko stare Vlaške crkve, podignuta je istorijska ograda od puščanih cevi poražene turske vojske u Spasovdanskoj bici na Grahovcu.

Ovom pobedom Crna Gora je dobila veliko teritorijalno proširenje, a Evropa je sve ozbiljnije gledala na Crnu Goru i njenu borbu za nezavisnost. Crnoj Gori su se pripojile sledeće oblasti: Grahovo, Rudine, Nikšićka Župa, polovina Drobnjaka, Tušina, Uskoci, Lipovo, Gornji Vasojevići, delovi Kuča i Dodoši.

Knjaz Danilo je Grahovačkom medaljom odlikovao sve borce sa Grahovca, a vojvodu Mirka zlatnom medaljom i skupocenom sabljom, na čijoj jednoj strani je pisalo „Danilo I“, a na drugoj: „Grahovac 1858.“, i dodelio mu zvanje Velikog grahovskog vojvode. Na žalost, već 13. avgusta te godine, knjaz Danilo je mučki ubijen u atentatu u Kotoru.

Na mestu gde se nalazio šator Husein paše, kralj Nikola je 1864. podigao Crkvu Sv. Spasa, a vlada Crne Gore 2008. godine, nedaleko od mesta gde se odigrala bitka, spomenik u čast svim poginulim borcima sa Grahovca. I na spomeniku i na crkvi piše: „Spomenik je vašeg junaštva, Crna Gora i njena sloboda“. Bitka je opevana i u pesmama.

A kakva je bila sudbina poraženog vojskovođe? Husein paša je treći dan posle bitke stigao u Trebinje, osramoćen i postiđen, bez vojske i komande. U Trebinju je ostao, sve dok nije bio pozvan u Carigrad pred vojni sud.

Turci su hteli da se osvete, ali su ih Rusija i Francuska odgovorili, zapretivši da će priznati Crnu Goru, ako Turci ne pristanu na razgraničenje i odustanu od napada, a krajem maja Francuzi, Britanci i Rusi uputili su ratne brodove u Jadran da bi izvršili dodatni pritisak na Portu.

Ovom bitkom, Crnogorci su se osvetili za poraz, 22 godine ranije, u bici kod Grahova. Tada je Ali-paša Stočević okupio značajnu vojsku i pomognut konjicom Smail-age Čengića iznenada zaposeo Grahovo krajem jula 1836. godine. Vladika Rade poslao je odred od 300 Crnogoraca, pod komandom njegovog brata Joka Tomova, odmah ka Grahovu, dok ne prikupi vojsku da je pošalje put Grahova. Međutim, crnogorski odred potpomognut Grahovljanima nije čekao glavinu vojske, nego je napao Turke u rejonu Čelinskog potoka i doživeli su poraz. Tom prilikom je poginulo oko 50 Katunjana i oko 20 Grahovljana, kao i devetorica Petrovića – vladikin brat Joko i brat potonjeg knjaza Danila, Stevan.

Komentarišite

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Nazad