Identitet

Bećković: Nije problem da se vrati kapela, nego kako da se mi konačno vratimo sebi?!

Foto: Kurir.rs

Iako u šali zna reći kako je rođen 29. novembra na Dan republike u bivšoj Jugoslaviji i postao otac 1. maja koji je u to vrijeme slavljen kao praznik rada, ipak priča dobija drugačiji smisao ako se kaže da je, u stvari, rođen na Svetog Mateja, dakle na svetac, pa se čini kako mu je i put bio svet, na neki način. Upravo tako je i podijeljena stvarnost odvajkada, na one koji su vjerovali u komuniste ili u Boga. Razlika je u tome, što su komunisti pali, a Boga su raspeli. Međutim, svjedoci smo i danas takvih podjela, biblijskih osvjedočenja, „Gorskog vijenca“ koji nam se dešava iznova, pa tom prilikom,  sagovornik Save Radulovič i portala „Prvo pismo“ je živa ikona u poeziji i doživotni svetionik u životu svakog od nas – pjesnik, pisac i akademik Matija Bećković.

Od prvog sastava ste kupili svoje prvo odijelo, od svoje prve pjesme dobili ste svoju prvu i životnu ljubav, postoji li još nešto što nijeste osvojili, a željeli biste?

Možda bi na kraju Elon Mask mogao da mi pokloni Tesla auto bez vozača.

Prepoznatljivi ste, ne samo po umnom slovoslaganju, već i po tom originalnom stajlingu, između ostalog, po čuvenom kačketu Šerloka Holmsa. Branko Stojanović, u intervjuu sa Vama 2014. godine, kaže kako ste nabavili „bilateralnu kapu da istražujete ubistvo srpske kulture i književnosti, a u njima poezije. I da istražite ubistvo ljudskosti i morala u književnosti.“ Ima li istine u tim njegovim promišljanjima i ako ima, jeste li uspjeli u tim istraživanjima?

Vaše pitanje, draga Savvo, zvuči kao pesma, pa bi bilo šteta da ga odgovorom pokvarim, skrećući pažnju na nešto drugo.

Kada ste pisali poemu „Ćeraćemo se još“, jeste li naslućivali, koliko ćemo se dugo ćerati i od koga sve, pa i sa samim sobom na kraju?

Naš narod je do zuba naoružan jezikom. I čim sam izustio Će… klupko se odmotalo i nema sile koja ga je mogla zaustaviti.

Čini mi se da ste svojim djelom „Najnajnija“ sa najmanje riječi najviše rekli. Kao da su tu pomiješane i Vaša poezija i proza u kratkim formulama, koje predstavljaju svojevrstan kardiogram vašeg srčanog toma. Jesam li u pravu? A onda i sam naslov, rođen u svojoj originalnosti sa rijetkim imenom.

Hvala u svakom slučaju. „Čovek voli da sluša o sebi i na optuženičkoj klupi“.

Čehov je govorio: „Gdje je umjetnost, gdje je talenat, nema starosti, nema usamljenosti, nema bolesti, a sama smrt biva polovična“. Vi, kao da ste to znali oduvijek, pa ste se ogradili svojim djelima: „Kad budem mlađi“ i „Kad budem još mlađi?“ Zaista, šta mislite, postoji li starost za onoga ko nikad nije odrastao i kome je sam život pjesma?

Na vreme sam umakao starosti. Sad i da hoće ne može me stići.

Vas i pjesnika Milutina Mićovića, proglašavaju za državne neprijatelje Crne Gore, zajedno sa Njegošem, iako ste sve pisali iz najveće ljubavi prema njoj, nego ste je samo kao sinovi svoju majku Crnu Goru prekorijevali, vraćali na preobraćanje. Da li su to Vaše najveće nagrade, posle Ljudmile i Olje?

Kako bismo se bez te titule našli u društvu najvećih sinova srpskog roda. Ostavljam čitaocu da ih sve pobroji.

Matija Bećković, Sava Radulovič i Milutin Mićović

Ove godine u Crnoj Gori, konačno, 13. novembar je proglašen za državni praznik kulture. Donedavno su Njegoša smatrali genocidnim pjesnikom i trudili se da ga zabrane u školskom programu. Kako to komentarišete?

Čovek se usavršava i posle smrti. Ali treba da počne i za života. I Njegoš nije prestao da stvara i da se usavršava i posle odlaska sa ovog sveta. Tako je dočekao i svoj dan. A dočekaće i da se ispuni njegov amanet i ne ostane jedini Vladika koji je sahranjen bez sveštenika.

Njegoš, koji nije imao nijedno književno veče, ni jednog književnog kritičara, ko zna i čitaoca u tom vremenu, a njegove knjige svaka kuća posjeduje, baš kao Sveto pismo. Mislite li da odabrane, nepročitane knjige, ponekad svoju slavu zadobiju vrlo kasno, ali opet da kažem, šta je to za vječnost?

Naše je da pišemo, a kad delo nastane ono prelazi u nadležnost Neba… Mi ne odlučujemo da li će to neko čitati ili neće. Ono se pita s nama, a ne mi s njim.

Ako je, kako kažete, „Gorski vijenac“ naše Sveto pismo u književnosti, a vidimo kako se svakoga dana dešava „Gorski vijenac“, kao što tražimo u Svetom pismu podudarnost iskušenja i iskustva, koja su se dešavala isto tako i prije 2000 godina, postavlja se pitanje, gdje se u svemu tome uklapa falsifikovana istorija, koju žele da podvale bivši režimski naslednici?

Te dileme se uveliko raspredaju po kafićima. I to među onima koji ćute i sedeći za istim stolom polemišu preko telefona.

Postoje mnogi pjesnici koji ozbiljno pišu, ali rijetko koji zasluži vječnost. Mislite li da je Njegošu vječnost dodijelila baš ta titula Vladike, koju je imao uporedo? Imati talenat, bez te trunke sviše, često umije biti poništen. Jesam li u pravu?

Vladiku Rada, Lovćenskog Tajnovidca, pokušali su da raščine i otmu crkvi, kako bi ga proglasili samo vladarom, kao da bi bio vladar da nije bio vladika. A Vladika i Iguman su ključ njegovog dela.

Znam da nerado prihvatate to što Vas nazivaju Njegoševim naslednikom, međutim, usudiću se da kažem kako je „Gorski vijenac“ Stari, a Vaš stvaralački opus Novi zavjet naše stvarnosti. Koliko je teško nositi na leđima takvu jednu titulu?

Lakše je nama naslediti Njegoša, nego Njegošu da nasledi nas.

Sve što smo stariji, vuče nas ono prvo mjesto odakle smo potekli, pa mu se često i vraćamo. Nedostaje li Vam Velje Duboko i čega se najradije sjećate iz tog perioda djetinjstva?

Šta ću pamtiti odlučivala je moja mati. Deo vaspitanja je bio da se ne pamti ništa loše.

Da li ste nekada imali želju da sa Verom posjetite Pjatigorsk u kome nikad nije bila?

Ja se uveliko spremam, a ona je već tamo.

Umjesto Vaših prijatelja, sada sretate ulice sa njihovim imenima. Između ostalih to su: Andrić, Selimović, Kapor, Ćopić, Miljković, Radović. Pjesnikinji Desanki Maksimović podigli ste spomenik, još za života. Da li imate neku zanimljivu anegdotu sa nekim od tih stvaralaca? Kakav je bio Miljković? Negdje sam čitala da je Andrić nerado davao intervjue, jer po njegovim riječima, nije želio da „prosipa slova uzalud“, koja opet može ugraditi u zidine svojih knjiga.

Andrić nije voleo da piše ni razglednice, jer mu je svaka prava rečenica trebala za prozu. Na razglednicama koje je slao Duško Radović ima više poezije nego u mnogim zbirkama poezije. Branko Miljković se ubio da bi njegova poezija bila istinita…

Budimir Dubak, Matija Bećković, vladika Joanikije pred nikšićkim hramom 2016. godine

Sjećam se Vašeg gostovanja ispred Sabornog hrama u Nikšiću, tvrdim kako je to bila najdivnija sala pod vedrim nebom i da su se te riječi najdalje čule, to veče. Zaista impresivno. Čitali ste, između ostalog, pjesmu posvećenu mitrpolitu Amfilohiju, Vašem možda po duhu, najbližem prijatelju.

„Ali čim se krsnim znakom znamenov’o,

nema toga ko ga nije kamenov’o;

i to kamenje posta mu imanje,

svaki kamen njemu, jedan Hristu manje.“

Možda je ovo amanet svakom čovjeku, koji želi da postigne neki uspjeh i obaveza da ne odustane, baš tad najviše čivija mora da kupi, zar ne?

Amfilohije je za sebe grabio što više krivih i zarđalih čivija, kako bi bar malo smanjio magacine čivija namenjenih Isusu Hristu. Ispraćajući ga, rekao sam da je Crna Gora jedina zemlja na svetu koja nema fašističkih, a ima antifašističkih jama. I da dodam da je jedinstvena i po tome što su njeni izdajnici, fašisti i saradnici okupatora – živi zapaljeni u Jasenovcu.

A šta ćemo sa amanetom Vladike Rada i da li je naša sudbina sva ulivena u taj amanet? Vjerujete li, ako se kapela vrati na svoje mjesto, da ćemo i mi konačno znati gdje nam je mjesto, koliko je važno da sačuvamo svoje sveto trojstvo: porijeklo, jezik i vjeru?

Nije problem da se vrati kapela, nego kako da se mi konačno vratimo sebi?!

Pred kraj… Na jednom mjestu kažete, kako su teretane naše crkve, a SMS nova poezija, pa šta mislite, da li će doći vrijeme da se opet pričešćujemo na književnim večerima i da će poezija ostati naša omiljena molitva? Da miris knjige neće nikad moći zamijeniti elektronsko pismo?

Što je bilo na početku, biće i na kraju. A SMS i teretane su pomenute radi uroka.

Vaša najkraća poruka za Božić, bi bila…

A pomozi Bože i Božiću!

Komentarišite
Pretplati se na Dnevne Novosti Newsletter!
Obavestite me >
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Nazad